Ime mesta za ovu priču, kao ni ime gorepomenutog hotela, nije važno. Hotel se nalazi negde a do tamo se stiže nekim makadamima, oznaka nema, tako da je neminovno (to kad prođe više od 5 dana) zapitati se da li mesto zaista postoji ili ste upali u neku daleko bilo dimenziju. Upali ste u daleko bilo dimenziju, shvatićete negde oko 6. dana - kako je i red jer 6 je brojka simbolična i sasvim prikladna za shvatiti te stvari oko daleko bilo dimenzije. Kad to shvatite - razloga za brigu više nema.
Hotel je izvanredan, ne može da se kaže. Istina, ako vam se izvoljeva pa tražite predmete poput grejlice (na ovom mestu, jes' da ne postoji, al ume da bude jako hladno) morate nastupiti... htela sma da kažem oštro ali to je blaga reč. Agresivno. Morate biti vrlo agresivni. Evo sam ja neki dan uspela da otmem jednu grejalicu proizvodnje iz neke brat bratu šesetpete, i kada se neka osoba pojavila na vratima moje sobe te zahtevala da grejalica bude vraćena, ja sam rekla: Ne može (slovima: ne može) i osoba je nestala negde u lavirintu krećući se nekako čudno unatraške i nizbrdo.
Gosti su sjajni. U jednoj od soba imamo čak i TV studio. Odande se javlja neka osoba i izveštava, kao sve normalno - a iza osobe jedan papir sa imenom kuće za koju izveštava, ispred ništa i jedan laptop.
U drugoj jedan divlji Vojvođanin (nadam se da je odveć poznato da je mit o pitomom Lali jedna od povećih izmišljotina - za svog novosadskog života takvog nisam upoznala, nego brate divlji da divljije nećeš naći ni u onoj Lici što joj se rado rugaju) i taj divlji Vojvođanin sedne na "glavno mesto" u restoranu hotela - što će reći istera osoblje odande, uzme daljinski i pojačava vesti i salno nešto traži - čak i da se prazne piksle, što pitomo osoblje ne gleda sa simpatijama, ali trpi - šta će. Došli divlji isterali pitome.
Navrati tu i jedan gospodin političar što se po raznim poterniama vukao, neki zlobnici kažu da je svašta po ratovima radio ali pošto je gospodin političar veliki heroj ispao a i, ruku na srce, ovde baš i nema nekog kao zakona i daleko blo saradnje sa drugim policijama (ovo mesto ima svoju policiju koja uglavnom ne služi ni za šta osim da zbunjuje ljude u saobraćaju) - tako da je gospodin političar slobodan kao ptičica na grani.
Onda neka dvojica, rade za EU pa već nešto, i samo se cerekaju, mnogo piju (svi piju) i sve im smešno. Jedan kaže da piše knjigu. Drugi kaže da ovaj što kaže da piše knjigu laže. Doveli neko veče i nekog mladog Slovenca, koji je odmah dobio i grejalicu frižider - na šta sma ja uputila zahtev da se i meni smesta donese frižider, jer nije u redu da mi se ovde ubućkava topla koka kola i tako to.
Još uvek pregovaramo.
Osoblje je prilično pitomo mada na prvi pogled ne odaje takav utisak. Oće da uzmu pa bulje u tebe, onako, dok jedeš... ne znaš šta ti misle.
Pas - vezan bogu dragom hvala, psihopata - prepada goste čim se približe ulazu u hotel. Hrane ga (izgleda) ljudima.
Posteljina se ne menja dok ne siđeš u restoran i počneš da se dereš. Onda te malo čudno gledaju, hoće neko i da te pripupita šta ti to radiš kad je jedva nedelju dana prošlo a ti praviš buku oko neke posteljine, izdržiš te poglede i (stvar je ko duže izdrži) zamene ti posteljinu sve te usput gledajući tako da ti se čini da će ti u prvu sledeću kafu nekakav otrov sipati.
Uveče se skupe gosti koji deluju ko neki grobljanski orekstar sklepan na brzinu, pa se razgovaraju. Sa strane, mogli bi delovati kao da se nalaze u nekom sanatorijumu ali ne nalaze se. Ovo nije čak ni sanatorijum (istina, verovatno i oni u sanatorijumu misle da nisu u sanatorijumu) nego je hotel koji se nalazi - nigde.
Jednom, tu sam ozbiljno posumnjala da sam može biti ipak u sanatorijumu, sedim ja u praznom restoranu hotela, osoblje na drugom kraju sale, na stolu mi kafa i laptop i vidim nešto me iritira. Trešti s radija "Zaljubi se cica u princa" i neki ljudi (želje, čestitke, pozdravi) žele srećan rođendan nekom detetu. I sve tako, naručuju "Ni zeka ni meda.... " i osalo, ovi što sede na kraju sale gledaju TV utišan i ja se mislim, mislim se pa pitam: Izvin'te, je l neko prati ovo na radiju? Pocrkaše od smeha veseli ugostitelji i nastaviše da gledaju TV, utišan. - A je l biste vi ovo malo utišali, ako nikom ne prati.... - dobacujem ja, rešena da stvar isteram do kraja. - A (ono "a" kroz nos) shvati neko od njih al baš i ne shvati. Istom jačinom, do želje da baiš sto kroz prozor, zaori se "Ih lele što se ne ubih, što se ne ubih ispod one kruške...". - Htela sam da kažem, ako biste utišali.... ovde mi glas već jenjava.... a ne promenili stanicu... Uzaludna bitka. Posedim još malo, vidim ne vredi, vratim se u sobu i nastavjam da radim s laptopom na krevetu.
Siđem posle, ogladniš pa moraš, ne pitaš, a tamo tišina, a puno gostiju. Znači, izvodim zaključak, ovi odvrću muziku samo kada je prazna kafana. Gosti sede u jaknama i kaputima, u sali ledeno, svi puše i nešto šuškajući šapuću. Mutni ljudi, nema razloga da ne kažem. Ili neki ljudi što više ne postoje nego su se zaglavili u ovoj bože me sakloni dimenziji, pa i postoje i ne postoje baš ko ovo mesto što nigde ne piše kako se zove, a niko ne zna lepo da objasni: Otkud on ovde, šta tačno radi, dokle misli da sedi tu... i tako ta pitanja.