Zamislite ovako: sedite u svom dvorištu, pijete kafu i ćaskate sa komšijama i onda toliko jeziv smrad koji se širi naseljem - po ko zna koji put za više od deceniju - učini da se pokupite unutra, zatvorite prozore i zaboravite da imate dvorište jer ionako ne možete da ga koristite.
Da, bilo bi to ok da je samo jednom. Desi se. No, kada je smrad višegodišnji, čak višedecenijski i gotovo svakodnevan, onda uradite ono što su uradili ljudi iz jednog zrenjaninskog naselja, njih nekolicina: ustanete od stola, uzmete svoje smeće iz kante i odete da ga ‘itnete preko ograde kafilerije. Vi nama vaše, mi vama naše.
Uoči obeležavanja godišnjica stradanja ljudi u nacističkim logorima upadam u posebnu mešavinu emocija koju ne umem da objasnim jednostavnim rečima. Jedan deo mojih gena doseže do Slavonije, do mesta u kojima su tokom Drugog svetskog rata pokrštavali pravoslavne stanovnike, a onda ih za svaki slučaj i poslali u zatočeništvo. One starije u logore smrti, a mlađe u radne logore u inostranstvo. Celo detinjstvo mi je obojeno sećanjima na imena i fotografije
Na molbu naše blogokoleginice Kleinemutter prenosim ovaj tekst sa Fejsbuk stranice Autizam Beograd ( https://www.facebook.com/pg/autizam.beograd/posts/ )
Roditelji se bore da im nadležni omoguće da se njihove pordice makar vrate u stanje redovnih problema koje su imali pre epidemije virusom COVID-19.
Govore roditelji članovi Beogradskog udruženja za pomoć osoba sa autizmom i udruženja Autizam pravo na život. ( Linkovi ka klipovima su na kraju teksta - moja primedba )
... а ја више не знам како се те улице зову.
Gost autor teksta koji sledi je simpatična foka shmoo
Мој матори се родио давне 1926. у Добрачиној улици, која на сву срећу није мењала своје име јер се стари и богати Добрача није замерио
ARHIPELAG je objavio DNEVNIK JEDNOG GRAĐANINA i sledi reč o knjizi koju reče LJUBOMIR ŽIVKOV ...
OKUPACIJA U HILJADU SLIKA
Pomisliš, umoran, da su svi tankoćutni ljudi zaćutali kao Andrej Rubljov, da su svi odvratili pogled od okupiranih, upropašćenih, srušenih ili unakaženih delova Beograda, kad, nadleće prestonicu duh, da kažemo
Gost autor Kleinemutter
Imam dilemu i treba mi tumačenje: da li se i ova deca računaju u decu i to u u okviru onih kampanja ,, za Našu decu”???
Molim Vas, kad već pričamo, da mi odgovorite na pitanja:
gost autor: Tasa
gošća autorka: Aleksandra Aksentijević
tekst preuzet sa portala bookvica
Često opisivane kao „autobiografske“, priče Lusije Berlin zaista jesu uzorno delo autofikcije, jer je nadgradnja pretpostavljenog autobiografskog predloška u toj meri uspela da čitaocu ili čitateljki zapitanost nad autentičnošću opisanih događaja brzo postaje najmanje zanimljiv sloj priče.