Koncert je počeo na vreme (20:35) što me je prilično iznenadilo, ali ja sam bar bio na svom mestu dok su neki ljudi ulazili na svirku kod treće-četvrte pesme... Scena je bila jednostavna i bez nekih rekvizita, sav scenski efekat na koncertu je postizan predivnom upotrebom svetla i senki. Na sceni je bilo desetoro ljudi sa Koenom. Koen je u zadivljujućoj formi, svaki njegov dolazak i odlazak sa bine je bio izveden poletno i plesno, po bini se kretao umereno i dostojanstveno. Prateći bend više nego uhodan, skoro pa savršen: Bob Metzger na gitari,
AleXandar Lambros
Stajem ispred bine, ljudi dotrčavaju. Nekoliko trenutaka neverice i zurenja. A onda cika i vriska, deremo se ko magarci. Što jače drekneš to veće šanse da će da skrene pogled u tvom pravcu. A eye contact s njom je neprocenjiv. Za sve ostalo tu je master card.
Deluje stidljivo. Ne zezam se.
U trenerci je i kačketu i bez trunke šminke. Atmosfera je intimna. Kao da nas je pozvala na privatnu žurku i rekla - "ej, ajd da vidite šta sam spremila za turneju, pa mi recite kako vam se sviđa".
Kako nam se sviđa?! Ma je l' nas to zajebavaš?! Što se nas tiče možeš i da prdiš na sceni, siguran sam da bi provalili značenje i da bih posle i blog o tome napisao.
Šta ti je harizma.
Tek da naše nacionalne televizije vide kako se pravi vrhunski program.
Znate Šeron Robinson?
Znate je, alright! Već dvadesetak godina sigurno...
Zašto li ga Rusi zovu sunčani Krim? pitao se mladi Eduardo, gledajući kroz prozor svoje hotelske sobe. Zima u Odesi te 1898.godine nije se razlikovla od prethodnih. More, luka i gradski krovovi već danima se uvijaju pod teretom guste magle. Kada se magla podigne otkriva još sivlje oblake i žućkastu kuglu koju ni jedan Napolitanac ne bi nazvao suncem. Nostalgija za rodnim Napuljem, za plavim morem, još plavljim nebom i sjajnim suncem pritiskivali su Eduarda više nego gusta magla Odesu. Dok je pisao suze su mu tekle iz očiju, a note iz srca.