...
Hej ti!
Da, baš ti!
Vrati se!
Zaboravila si
Svoj lik
u mojim mislima...
Svoje oči
U mojim zenicama...
Svoj dah
Na mojim usnama
Hej ti!
Zalutala si
U mojim snovima
(Nepoznat autor)
...
Loša igra
Loše je ovo veče
“ jedino svetlo ,kojima ni svemoćni mrak nije mogao ništa ,
njene oči ,
u kojima se ogledao ,
mesec ,
do maločas obešen na svodu kao luster
sada , raspolućen ,kao ja
u njenim očima umesto zenica ...
Pre nego što pređem na pravu temu ovog bloga, mislim da je korisno da malo obnovimo znanje iz istorije Dubrovnika, kako bi imali potpuniju sliku kulturnih i političkih okolnosti i ambijenta koji je tamo preovladavao sredinom i krajem XIX veka. Mnogima će, zato, prvih nekoliko paragrafa ovog teksta biti suvišni ili dosadni,
Ima li povratka? Ne baš. Ovde se deca ne vode u teatar, ne slušaju ništa osim najgore muzike, i ne gledaju ništa osim najgoreg tv treša, dok stariji nalaze zadovoljstvo u sveopštim prepucavanjima, jeftinim turskim serijama, ljudskoj zlobi koja nas je ugušila...
Поводом стогодишњице рођења Федерика Фелинија
Шта рећи о овом славном, генијалном редитељу, чије је филмско стваралаштво награђивано најпрестижнијим наградама, изучавано на филмским академијама широм света, о којем синеасти и критичари и данас пишу, а да већ није речено? Био је песник у филмском свету, његови филмови највише су налик сновима, на махове кошмарним, на махове карикатуралним, често комичним, увек помало сетним. Његова култна остварења, као што су Улица, Дангубе,Кабиријине ноћи, Осам и по, Сладак живот, Амаркорд (Сећам се)... и данас имају своју публику.
Performans "P" Kampanja održava se u sklopu Live Art festivala LIMIT, u "Noći performansa" subota - 26.11.2011. od 22 h, u beogradskom Domu omladine.
Izvodi iz intervjua koji je za portal Znaš ti zašto vodio novinar Igor Mihaljević
Hajde malo da pričam i sa građaninom, a ne umetničkim direktorom ili kustosom Milenkovićem ― zašto si pre mesec dana bio skeptičan u vezi sa protestima Stop diktaturi?
Ne znam da sam bio skeptičan, tebi je tako delovalo. Izlazio sam na proteste jer sam to smatrao svojom obavezom, potrebom, zadovoljstvom, kako god. Ali činjenica je da iako protesti nisu bili adekvatno artikulisani ― oni svakako jesu bili korisni za društvo. U tom kontekstu bi možda morali ući i u domen ne dnevne, nego nevidljive politike.
Šta je nevidljiva politika?
Pa ona koja se ne vidi. Problem našeg društva i politike u njemu, jeste u činjenici da politika kao prostor kreiranja ideja ili strateških vizija ovde ne postoji. Postoje samo parapolitičke organizacije koje se lažno predstavljaju kao političke stranke, i kojima su važnije pare nego politika.
Zar politiku ne čine i interesi?
Tek na kraju. Pre interesa valjda dolaze ideje. Ako nema ideja i ideala već samo interesa ― to onda nije politika nego pijaca na kojoj ne vlada red, već opšti grabež. Kada bih te, recimo, pitao da li u ovom društvu postoji neka institucija koja tebi kao građaninu uliva poverenje…?
Morao bih debelo da razmislim.
Vidiš, to i jeste problem.
Veći deo vremena u toku prvog semestra igrali smo «Šuge», «Ledenog čike», «Ćorave bake», «Trule kobile», «Ide maca oko tebe», «Arjačkinje-barjačkinje» i druge tradicionalne dečije igre, kojih se deca danas tradicionalno ne igraju. Ovu poslednju igrali smo nešto ređe, jer je postojala opasnost da se neko zalepi za zid ili zavesu iza koje pored prozora stoji svašta od naše scenske i glumačke rekvizite. Osim toga, ona je bila povod za prvu klasnu svadju, jer smo se raspravljali kako se igra tačno zove. Neki su tvrdili da je naziv “Jelečkinje-barjačkinje” i to je redovno rezultiralo beskonačnim raspravama sa nikakvim ishodom.