Jedina prava ljubav je ljubav prema Bogu, izričiti su crkvenodostojnici svih crkava a pre svega Katoličke i pravoslavne provenijencije. Iako nereligiozan, sklon sam prihvatiti ovakvo stanovište ali nekako ne do kraja, jer mi na pamet padaju rječi Gospoda našeg Isusa Krista: Voli bližnjeg svog kao samoga sebe! Voleti, ljubiti, ljubav, daklem, prema Sinu Gospodnjem, je takorekuć jedna od vrlo značajnih sugestija ako ne i zakona koje je propisao.
Sveti Avgustin, inače meni neomiljena osoba, za divno čudo, izrekao je nakoliko veoma prihvatljivih misli o ljubavi:
...
[Umeš li lepotu?]
Toga dana bilo je desetak dece na Plaži. To jest, u plićaku. Srednje jaki talasi bili su im glavna atrakcija. Posmatrano sa strane, izgledalo je da su talasi postali tobogani, krila za letenje i ko zna šta još što su samo deca vešta da naprave. Samo su dva dečaka, braća gnjurila u potrazi za kamenom lepšim od prethodnog.
- Pogledaj ovaj!, ushićeno je viknuo jedan.
Među svom decom, prepoznao sam samo njih dvojicu, dečake od, pretpostavljam, 7-9 godina i njihovu sestru, devojčicu par godina mlađu. Oni su bili svakodnevni stanovnici Plaže. Za njihove roditelje sam, u nekoliko dana koliko sam dolazio na Plažu, čuo samo kako su mnogo dobri ljudi. Ali, mnogo dobri ljudi. Kul i gotivni za druženje, ali pre svega baš dobri.
Sneg je počeo da pada predveče, sitnim pa sve krupnijim pahuljama. Ana je sa prozora svoje kancelarije gledala narod koji se kretao bulevarom ka centru i provlačio se između automobila koji su milili. Poslednji radni dan pred Novu godinu bio je završen i ona se spremala da krene kući kada je zazvonio telefon. Njena najbolja drugarica Vesna je kategorički zahtevala da Ana prespava kod nje.
"Nemaš izgovor Ana. Tvoj sin je na Kopaoniku a moja Maša kod tate u Novom Sadu, znači slobodne smo = žurka za dve dobre mačke." govorila je Vesna u slušalicu. Bila je to njena uzrečica
Jedan mi je dnevni list tražio intervju "o svemu osim o politici", pa pošto su u nedostatku prostora objavili 1/3 teksta, ceo intervju stavljam ođe, čisto da se ne baci.
staje kisa u beogradu i dok mi se pricinjava da svetlost trci izmedju ulicnih svetiljki, opticka varka, cujem kako odzvanja jos poneka zaostala kap. sutrasnji dan je ponovna borba za dostojanstvo, za profesiju, za delic srece koju nam donese uspeh i nagrada sa kojom onda obradujes sebe i bliznje.
u medjuvremenu u zivahnom i nadasve vise postojecem neko nepostojecem svetu koji nazivaju virtuelnim rodila se nova vrsta pismenosti, upotreba crteza koji izrazavaju nase raspolozenje. koliko puta vam se desilo, priznajte, da se nervirate jer u brzini ne mozete da nadjete
Ne znam za druge gradove, ali nesto primecujem poslednjih godina u Beogradu, vise nego ikad pre. Automobili, guzve, ljudi, nervoza u vazduhu i vrlo retko da sretnem osobe koje znam makar iz vidjenja na ulici. Sta se ovo desava? Gde su poznata lica, ko su ovi ljudi koje ne poznajem?
Beograd pocinje da mi lici na londonski tjub (metro). Ljudi okrenuti sami sebi i svom mikro svetu. Razlika je sto tamo vecinom cute a ovi ljudi su glasni, nametljivi, nepoznati…strani neki svet u sred sopstvenog dvorista. Kad sam poslednji put sela sa nekim negde pa ugledala poznato lice? Desava se…ali
Ponekad samo tako dođe kraj.