Zanimljivo bi bilo, što kaže fašista Krstić, kada bi zdrav razum nadvladao ideologiju kod nerazumnih i pripitih iracionalnim stanovnika ove planete, da li bi se time rešilo i izraelsko-palestinsko pitanje? Danas sam naišao na neobičan životni detalj, naime, ustanovio sam da je jedna devojka, u koju sam davno (u studentsko doba u Jerusalimu) bio zaljubljen, preslatka Jevrejkica al' Pesnikinja starog boemskog kova - udata za kolonizatora i živi duboko unutar Judejske pustinje. Njihovu kuću mi je pokazao Palestinac - polu-beduin, polu-Vizantijac, Ῥωμαί. No, odakle da počnem raskaz?
Umentnik je neko ko svedoči u vremenu u kojem živi. Svojom ličnošću, talentom i požrtvovanošću staje ispred svih nas ranjiv, snažan, tvrda i meka srca guta sve što neko drugi ne može ni da zamisli, pa opet koliko god da se trudi i da živi što poštenije može, okružen isključivo svojom porodicom, uvek je vidljiv svima i
Zlatna arena 'Dnevniku Diane Budisavljević', Vrdoljakov 'General' bez glavnih nagrada
Ove godine opet lepo rodile kajsije.
Dok su cvetale i stvarale zametke, pa i posle kad se videlo da to na drvetu nije šljiva nego se jasno razaznavali plodovi, ličilo da će biti za sve.
E, ali!
Udario prvo grad pa ih lepo izlupao, onda dokusurila ona krastavost ljuske, pa ispalo da ima dvesto kila za rakiju i pola kile za pojesti. Ostajemo bez pekmeza.
Nećeš, rekoh sebi, kao Pepeljuga trebiti šta se može iskoristiti, al al ni ostati bez pekmeza. Rodilo svima, ima toga da se kupi.
Ali cvrc, ispada da baš i nema.
Nema mnogo filozofije - ovi momci i devojke rade sjajan i divan ''posao''.
Ima ona stara - ko ne voli životinje, ne voli ni ljude.
Oduvek sam više bio bliži životinjama.
Sa psima se bolje razumem nego sa ljudima a i ljubav je veća, uzajamna.
Ali nebitan sam ja, bitan je Levijatan.
Spasili su mnogo maltretiranih i napuštenih životinja širom Srbije i meni je, kao čoveku koji živim uz pse ceo život -hvala roditeljima koji su uvek pse tretirali kao najbolje prijatelje i što sam odrastao uvek uz 2 psa u stanu - Levijatan udruženje
Eto, priznajem da volim da trebim grašak. Nije da to ima ma kakve veze sa nastavkom priče, ali, pošto ista nekako mora da počne, neka joj ovo moje ničim izazvano priznanje bude taj neki početak. I tako nemam baš sasvim jasnu predstavu kuda će ovo pričanje da me odvede, tako da se ispostavlja da i nije naročito bitno koja će rečenica da stoji prva u nizu.