Biti Rom u Mađarskoj nikada nije bilo lako. Njihova izopštenost iz gotovo svih društvenih tokova, koja vuče vekovne korene, nastavlja se i posle ulaska zemlje u Evropsku uniju, iako su mnogi očekivali suprotno. Oni danas čine blizu 10 odsto stanovništva te zemlje i brojniji su nego sve ostale manjine zajedno.
Najnovije statistike pokazuju da je u ovoj zemljiNišta novo na kugli zemaljskoj.
Malo zavisti, malo mržnje,malo sujete.
Puna usta nepravde.
Najdraža knjiga koju sam u knjižari "Beopolis" ikad kupila jeste knjiga "O Prtku" - priča o dečaku koji je mnogo voleo da prdi, a jednom je tako snažno prdnuo da je sam sebe lansirao na Mesec. Nikad neću zaboraviti koliko se moja pokojna baba danima smejala čitajući je, dok je napamet nije naučila... još uvek mi u ušima odzvanja taj njen iskreni, grohotan smeh. Držala je knjigu stalno pored sebe, u krevet je nosila,
Srbija boluje od bele kuge, i to je njena najteža bolest. Jer, sa svim ostalim ćemo nekako, al bez dece ćemo nikako. A, za lek za ovu bolest nije ubeđivanje žena da rode decu, ni jednokratne pomoći, ni puko prebrojavanje dece. Jedino što ovu bolest može da izleči je odnos prema deci i – ženama. Svim ženama, i onima koje jesu i onima koje nisu rađale. Zato što su žene simbol majčinstva. Oko 30 žena biva ubijeno svake godine, za poslednjih deset godina ih je ubijeno 327. Broj pretučenih, maltretiranih i ponižavanih je porazno veliki za zemlju koja pati od nemanja dece.
Prvi blog koji sam napisala na ovom mestu se ticao preživljavanja jednog deteta. Objavio mi ga je Cole, rekavši, da će, ukoliko ga skinu, otići odavde.
Seriju blogova koju sam sada započela, a imala nameru da radi ‘umetničkog dojma' i dopiranja do negde (možda) razvučem, ću skratiti, jer... možda mesta neće ni biti, jednim podužim tekstom, i mislim da je važno i volela bih da ga pročitate, jer postoji mogućnost da se neki životi promene sa dalekosežnim ‘posledicama'.
Причали смо о животу, о смрти, о ништавилу, о вечно супротстављеном процесу стварања и разарања, о Миљковићу који је за живота био више мртав од свих мртваца заједно, о пепелу који дели људску природу. Тумачили смо Доситејево виђење по којем је за мржњу и пакост међу људима крива неразумност, слепоћа ума, поквареност, самољубље и сујета – непросвећеност ума. Разговарали смо о времену као највећем човековом крвнику, о уметности која нити храни нити брани онога који јој се преда, о Андрићевој Аски која игра игру за свој већ изгубљени живот.
zajedno jači?
Evo stare priče koju ste svi makar jednom u životu čuli ili pročitali:
Imao jedan otac sedam sinova. Rekao im je da uberu sedam prutova. Oni su otišli i vratili se svaki sa svojim prutom. Ajde sad, kaže im otac, zavežite ih dobro. Zavezali oni prutove a otac im tada reče: De sad da vidim ko od vas može da slomi ovaj snop pruća. Proba prvi i ne mogade. Proba drugi i ne mogade ni on. Probaše svi ali ne uspeše. Otac uze snop, odveza ga te slomi jedan po jedan prut. Vidite sinovi moji, kad ste zajedno niko vas ne može slomiti, zajedno ste jači.
Priča je od upotrebe izlizana ali retko, vrlo retko u praksi sprovođena, primere možete na prste jedne ruke izbrojati u svekolikoj srpskoj Istoriji.