I Đilas i ostrašćeni lovci na fotelje, sinekure, službene limuzine, nove sekretarice i dnevnice, pripadaju polusvetu, bolje reći četvrt-svetu, maestralno opisanom u komedijama Branislava Nušića.
Šta smo mi Bogu zgrešili da imamo ovakve paćenike, kojima je briga za muke građanki i građana Srbije samo demagoški paravan za isijavanje patoloških lovačkih strasti!?
U trenucima osećaja besa, nemoći ili očaja, često sebe hvatam u potrazi za odgovorima na pitanje šta bih uradio "da sam ja neko i nešto u ovoj i ovakvoj Srbiji?".
Prvo bih kao priroritete Srbije proglasio 3 komparativne prednosti ove zemlje: hrana, energija i znanje. Igrao bih na te tri karte u međunarodnoj partiji ekonomskog i svakog drugog pokera.
Najpre bih stimulisao na raznovrsne načine odlazak nezaposlenog gradskog stanovništva na napuštena seoska imanja. Organizovao bih za njih stručnu pomoć u podizanju novih zasada voća, počev od jabuka i krušaka do trešanja
Stidim se što sam stanovnik Balkana i gradjanin jugoistočne Evrope.
Stidim se zbog slika i snimaka, koje danas stižu sa makedonsko-grčke granice.
Jer, granice su samo za ograničene!
Stidim se što se u Evropi, na žalost,
Taman pomisliš da je dno dna proslava pod šatrom rodjendana jednog od tabloidnog smeća, kome su prisustvovali premijerka Srbije i jedan od ministara iz njene vlade, kad otvori se crna rupa u tom dnu dna:
Nastaviće se, tj. produbiće se...