Mislim da sam u jednoj raspaloj sveščici onog čuvenog italijanskog pisca prvi put pročitao priču o sedmorici glasnika jednog princa čiji je otac vladao kraljevstvom toliko velikim da se o njegovim granicama samo pričalo. Želeći da precizno ucrta te granice i želeći da istraži podrobno mračne dubine zemlje koju će naslediti, mladi princ, tada tridesetogodišnjak kog možete zamisliti kako želite (ja ga zamišljam
Sreo sam ga na autobuskoj stanici, čekajući prevoz za Zrenjanin. Razgovor sam započeo iz jednog jedinog razloga - bilo mi je beskrajno dosadno, a on je bio jedina osoba u mojoj neposrednoj blizini. Bojan (nazovimo ga tako) je sedeo na drugom kraju moje klupe i gledao autobuse kako dolaze i odlaze i ljude, parove i porodice kako se dočekuju i ispraćaju, ljube, mašu, pozdravljaju, plaču i odlaze spokojni. Delovao je glupo i isprazno,
U jesen 1970. Natanijel upisuje kontrabas na Džulijardu, pod mentorstvom H. Menša, bivšeg člana njujorške filharmonije i jednog od najistaknutijih američkih kontrabasista. Ambiciozan i prepun energije, Natanijel je vrlo brzo postao i deo velikog koncertnog orkestra škole. U početku je, dakle, ova pripovest obična bajka - profesori imaju samo reči hvale, inteligentan, talentovan, vredan, uvek raspoložen i besprekorno
Stalno prigovaram N.-u da prvi utisak kod njega igra preveliku ulogu u procesu formiranja mišljenja o nekom umetničkom delu; kad kažem preveliku ulogu, zapravo mislim da za neke dve sekunde on odluči da li je neka slika, recimo, dobra, odlična, fenomenalna ili je potpuni i nepatvoreni bofl. Večeras smo o tome naširoko diskutovali, i ja sam ostao zbunjen. Nije mi jasno, naime, da li je moguće da za
Početak prvi:
Nakon što sam obavio sve što sam imao da obavim, šetao sam se po ulicama Beograda, onako kako se po njima nisam dugo šetao, bez slušalica u ušima, bez problema, bez razmišljanja, bez plana; skretao sam tamo gde sam osetio da bi trebalo da skrenem, tamo gde nisam dugo skrenuo ili gde nisam nikad skrenuo. Takva se popodneva mogu opisati jedino kao blaženo neispunjena; to je
U poslednje vreme moje raspoloženje se kreće po nekoj vrtoglavoj sinusoidi, a zajedno sa tim turbulentnim promenama, moj odnos prema komunikaciji, kako ovoj virtualnoj, tako i onoj realnoj, varira od gađenja do neodoljive fiziološke potrebe. Kako polako ponovo uranjam u „plus fazu", počinjem veoma obazrivo da čitam e-mailove i da odgovaram na neke od njih,
Dok sedi pred publikom u pristojno popunjenoj sali, Albahari stavlja obe ruke između prekrštenih nogu; zamišljam da je to njegov način da ne pokaže nervozu, možda čak i strah, on uvek deluje poplašeno, nesigurno i to je deo njegovog neodoljivog (književnog) šarma. Posmatram ga pažljivo dok priča o svojoj novoj zbirci priča i gotovo i ne obraćam pažnju na njegove reči, važnije je da David Albahari stoji na tri metra od mene
Pokušavate da pošaljete SMS poruku ženi ili mužu ili švalerki, ali bezuspešno. Svaki put kada pokušate da pošaljete poruku, vaš telefon se ugasi. Prvi put, drugi put, treći put. Već počinjete da osećate neko pritiskanje u grudima, cupkate nogama. Četvrti put, peti put. Svaki put kada upalite telefon, iznova počinjete da pišete poruku. Počinje da vas svrbi leva potkolenica,
Pokušavam uporno da zamislim jednu situaciju. Jednoga dana u dalekoj budućnosti, dalekoj i ne verovatnoj, sedim na promociji svoje knjige (šbb-kbb, dakle), i na tu su me promociju verovatno naterali da dođem jer su mi književne promocije po pravilu veoma neprijatne, i neka sam na toj promociji, recimo, trezan (to bi mi bio prvi put da trezan pričam o svojoj prozi). Dakle, smeškam se i odgovaram na ona