Postao sam otac. Jednoga dana, kada moje dete postane, koliko-toliko svesno sebe i svijeta, imaće svoje „Grlom u jagode“, a pratiće je tekst da je te godine, Julian Asanž bio glavni baja, da je kosovska bitka i dalje trajala sa Dikom Martijem u ulozi Obilića, Iniesta dao gol za titulu šampiona sveta Holanđanima, Srbi i Hrvati rešili da obnove „bratstvo i jedinstvo“, a Srbija, zemlja u kojoj se rodila, posle decenije kurčenja, odradila i deceniju u kojoj je bila vazal svima.
Znam da je u noći slave ošišanih momaka, bogohulno posvetiti pažnju bilo kom drugom sportu, ali mi iz rukometa, već godinama iz „drugog reda“, pokušavamo da svoj sport vratimo na floskulu „stare slave“, pa ću tako večeras uobičajeno štucati na nečije coktanje i negodovanje – Evropsko prvenstvo u rukometu za žene!
Posle zime, stiglo nam je i rukometno proleće. Dugo ga nismo imali i svi oni, koji su na bilo koji način vezani za rukomet, uživaju u njemu. Posle srebra na Evropskom prvenstvu u Beogradu, kada je zbog Ilića i ostalih „Arena" bila četiri puta puna, stižu kvalifikacije za Olimpijske Igre, koje se igraju u Alikanteu (Španija) narednog vikenda.
U sredu će žrebom biti određene grupe Evropskog prvenstva za rukometaše, koje će se od 15. do 29. januara 2012. godine održati u Srbiji. I pristrasno, iz ugla novinara koji godinama prati i živi samo rukomet, i nepristrasno, iz ugla ljubitelja sporta, mogu da tvrdim da će to biti jedan od najboljih sportskih „iventova“ , koje je Srbija organizovala, a po broju stranih navijača, verovatno i najposećeniji od svih takmičenja u timskim sportovima unazad decenijama
Počinje! U četiri srpska grada od utorka, pa sve do 16. decembra, moći ćete da gledate najbolji evropski ženski rukomet. Evropska rukometna Federacija je učinila presedan dodelivši jednoj zemlji i drugo veliko takmičenje u jednoj godini, pa ćemo posle muškog u januaru, po istom modelu, u istim halama u Beogradu, Novom Sadu, Vršcu i Nišu gledati i 16 najboljih evropskih reprezentacija.
Dođite, probajte, svideće vam se...
Ako kojim nesrećnim slučajem, nož iz ruke nekog klinca „prošpara“ stomak vršnjaka u znak početka školske godine ili pak prođemo sa po kojom razbijenom glavom zbog majice Zvezde ili Partizana na stanici GSP-a u narednim danima, inspiratori i huškači će biti „dobro poznati javnosti“. Ono što ova dva čoveka „pružaju“ srpskim medijima i svojoj publici u prethodnih mesec dana, „dno je dna“ srpske košarke, sporta i uopšte, društva.
Sudbina je htela da Srbija u ponedeljak dobije dva najveća titulara pored Patrijarha SPC, predsednika i selektora fudbalske reprezentacije.
Partizan dva, Prva (ako dozvolite -sedi) jedan, Crvena zvezda nula. To bi, ukratko, bio bilans našeg večitog fudbalskog derbija, retke stvari koja traje i izaziva, kakvu-takvu, emociju kod širokih narodnih masa. No, kako to biva sa institucijama u državi, koja je sve manje država, kvalitet fudbala konstantno izostaje, divljanje je postalo obrazac navijanja, a sportski maniri, onih, koji bi trebalo da nas uče tome, ostali su na kravatama skupih odela, sakrivenih ispod klupskih šinjela i pravoslavnim brojanicama besnih centarhalfova. Uz medije, sportske novinare sa manirom svojih kolega iz političkih redakcija, koji su simulirali ratno stanje, brojali uhapšene, slomljene stolice i vreme za koje spetljani vatrogasci savladaju vatrenu stihiju i smeste je u koficu sa vodom, sve je poprimilo obrise potpunog debakla, možda malo manje za one, kojima je još uvek satisfakcija „silovanje komšija“, a letnje rane od irskih konobara, zaceljene...
O rezultatima izbora „ovaj deo sveta" u kome živim govori „ma, jel moguće" i „ma, ako i treba". Nemam šta da dodam, niti da oduzmem. Vlast nikada ne može da bude bolja od naroda. Nikada. Pastir u brdo, pastir sa brda. Nekoga ubijemo, od nekoga pobegnemo i tako u krug. Čim se jedan spusti sa brda, odmah se sudaramo onako klepetasti, bez puta i cilja, tražeći drugog. Čim nam neko zasvira u frulicu onako kako nam srcu godi, krećemo, za njim, gde god, kako god...