ili o propuštenim(?) šansama(?)
Priča iz mog života na koju me je iz nevezanog podsetio vajkajući komentar Vladimira Petrovića o propuštenim šansama: Gde bih ja licno danas bio da sam samo umeo da iskoristim (dobro ne bas mnoge, ali nekoliko) neke sanse koje su mi se ukazivale, he, he, he...
Imena i datumi poznati piscu (meni) i akterima.
ili novinarstvo je mrtvo, živelo novinarstvo!
Svestan da ću možda razočarati neke moje čitaoce (posebno one koji su pročitali tekstove sa mog privatnog bloga), recikliram jedan tekst sa istog. Dva razloga postoje za to. Jedan je da se i dalje krpim od boravka u Srbistanu i mixed emotions koje uvek uslede praćene blokadom koja traje dok se te ambivalentne emocije (i sećanja) ne slegnu i sortiraju. Drugi? pa biće jasno kad pročitate (nadam se – vidi podnaslov).
Tekst koji sledi je star tri godine (minimalno sam ga apdejtovao) i pokušaj je (moj prvi u životu) prikaza knjige. Radi se o knjizi Ne govori mi laži: istraživačko novinarstvo i njegovi uspesi [Tell me no lies: investigative journalism and its triumphs], koju je uredio Džon Pilger, novinar i dokumentarista koji uživa moje veliko poverenje i poštovanje.
Iliti praznik žrtvovanja ove godine pada na ponedeljak 8. decembra, zapravo preciznije praznik počinje prethodnog dana po zalasku sunca, dakle sedmog decembra (znači počeo je). Kako je ove godine zgodno pao na ponedeljak doći će mnogima kao omanji godišnji odmor, pošto se praznuje četiri dana ne verujem da će iko živi raditi u petak i eto slobodne nedelje.
Masline u svežem stanju nisu jestive zbog gorčine. Postoji (urbana) legenda da su i toksične, koja je samo to – legenda. Da je istina naše dvorište bi bilo puno mrtvih komšijskih kokošaka, koje u sezoni maslina migriraju u naše dvorište ne bi li se gostile onim maslinama koje su nam promakle prilikom skupljanja.
Naslov iz novosadskog Dnevnika od 22. novembra 1967. Logično, naslov se odnosi na događaj od prethodnog dana, a ja se tog dana sećam do neverovatnih detalja, iako sam imao (samo) osam godina. Nije ni čudo, tog dana sam imao najsnažniji osećaj prekognicije u životu.
Slično šljivama berba maslina ne počinje branjem plodova direk' s drveta nego skupljanjem onog što otpadne posle kiše i/ili jačeg vetra. Sezona skupljanja počinje u drugoj polovini oktobra i upravo je završena. Posle nje, baš kao i šljive, preostali plodovi se otresu (druga polovina novembra, decembar).
Sinan Četin, vrlo poznati turski reditelj, će se najverovatnije naći na optuženičkoj klupi zbog svog kratkog (5 min) filma Mutlu Ol! (Budi srećan!). Zahvaljujući ovde zabranjenom YouTube-u mogu sa vama podeliti ovaj dragulj, koji je učinio da se smejem i plačem u isto vreme.
Cunami gluposti koji je zapljusnuo planetu zemlju, a u vezi novoizabranog američkog predsednika je teško uporediv sa bilo čime. No, čini mi se da je to samo još jedan (definitivan) dokaz da smo do guše u orvelijanskom svetu, te je shodno tome newspeak postao lingua Franca globotomiranog sveta.
Kad smo birali mesto (plac) na kome bi gradili kuću jedan od kriterijuma je bio da ne bude "go", odnosno, da ima neko drveće na sebi. Mesto koje smo posle godinu dana potrage u radijusu od 30 km od Bodruma odabrali je ispunjavalo taj uslov. Zatekli smo vrlo lep dud, šest starih krušaka (ah, kad bih imao kazan – ove sezone rodile ko lude), par smokvi, nekoliko stabala nara, nekih divljih krušaka i što je najvažnije jedno dvadesetak (da budem sasvim iskren nikada ih nismo, ono baš skroz, prebrojali) stabala maslina.
Sada, već dobar deo mog veša, da budem precizniji potkošulja iliti atlet majica, je došao u kuću u poslednje dve godine kao pozivnica za svadbu. Naime, ovdašnji običaj je da se poziv za istu dodeljuje u vidu atlet majice ili peškira. Dobar deo naših peškira, onih manjih za brisanje ruku, takođe potiče iz tog izvora.