Teško je reći koja od dve konferencije o nuklearnoj bezbednosti je besmislenija, ona od prošle nedelje pod pokroviteljstvom predsednika SAD u Vašingtonu ili ova koja se juče završila u Teheranu, pod pokroviteljstvom njinog predsednika.
Obe su samo isprazne vedžbe iz PR-a, koje se okončavaju dokumentima koji nikog ni na šta ne obavezuju.
Polako. Ni naslov ni tekst koji sledi nisu moji. Radi se o prevodu eseja prof. Hamida Dabašija, napisanog davne 2006. Ko je prof Dabaši? Iranski Amerikanac, intelektualni istoričar, kulturni kritičar i književni teoretičar, koji predaje iranistiku (ako se to tako zove – Iranian studies) i komparativnu književnost na univerzitetu Kolumbija u Njujorku. Autor je devetnaest knjiga koje pokrivaju teme od iranske i palestinske kinematografije preko istorije do islama (Dabaši je inače je stekao dve doktorske titule na univerzitetu Pensilvanije – sociologija kulture i islamske nauke). No, sve to možete naći na Wikipediji i/ili njegovom sajtu, ako vas zanima.
Ideja da Avganistanci ne žele strance da osvajaju i okupiraju njihovu zemlju jednostavno ne postoji u priči.
Ni sekunda nisam pomislio da će se u mejnstrim medijima pojaviti nešto što imalo miriše na kritički osvrt na lik i delo Ričarda Holbruka. No, srećom imamo (još uvek) alternativne medije. Moj gost je dr Stiven Zunes, profesor političkih nauka i šef katedre za bliskoistočne studije San Francisko univerziteta. Tekst je izašao juče na truth-out.org.
Ričard Holbruk je predstavljao ono najgore u spoljno političkom establišmentu
Mnoge pohvale koje prate iznenadnu smrt diplomatskog veterana Ričarda Holbruka ignorišu njegovu dosta prljavu istoriju podržavanja diktatora, ratnih zločinaca i vojnih rešenja kompleksnih političkih problema.
Holbruk je počeo spoljnopolitičku karijeru tokom šestdesetih notornim programom pacifikacije u delti Mekonga u južnom Vijetnamu. Taj ambiciozni civilno-vojni pokušaj nije samo podrazumevao jeziva kršenja ljudskih prava, nego se pokazao kao notorni neuspeh u suzbijanju pobune protiv režima u Sajgonu podržanog od strane SAD. To je bio zlokobni početak karijere nekoga koga je Obama postavio za specijalnog izaslanika za Avganistan i Pakistan da pomogne suzbijanju pobune protiv tih vlada podržanih od strane SAD.
Međutim, Age of Deception: Nuclear Diplomacy in Treacherous Times, Muhameda ElBaradeja, bivšeg generalnog direktora Međunarodne agencija za atomsku energiju (International Atomic Energy Agency, u daljem tekstu IAEA), sam poručio (sredinom aprila) pre nego što je objavljena (početkom maja). [Zahvaljujući nesposobnosti turskog PTT-a primio sam je tek u subotu.]
U stvari naslov je pogrešan, barem iz ugla mog pogleda na svet. Međutim, s obzirom da ta podela, Istok – Zapad, postoji nezavisno od mene, te da jedan segment društva uzdiže te vrednosti na pijedastal poželjnosti, jednostavnu vrednost odgovaranja na e-poštu nazivam "zapadnom".
Na Bliskom istoku se govori/lo "vidi Bagdad pa umri". Jbga, od kada su tamo Ameri napravili pičvajz može se lako desiti da odeš tamo i da se upokojiš pre nego što ga vidiš.
Nastavak kratkog putopisa iz pupka sveta – Istanbula, od subote jednom od tri evropske prestonice kulture za ovu godinu.
Masovne scene uglavnom imaju neku magnetsku privlačnost. Na žalost, što manje znamo demonstracijama i njihovim uzrocima, povodima i pozadinama to se lakše napalimo, a ako ih sveCki mediji ocene kao "pozitivne" dalje raspitivanje zarad davanja podrške ne treba.
ili o propuštenim(?) šansama(?)
Priča iz mog života na koju me je iz nevezanog podsetio vajkajući komentar Vladimira Petrovića o propuštenim šansama: Gde bih ja licno danas bio da sam samo umeo da iskoristim (dobro ne bas mnoge, ali nekoliko) neke sanse koje su mi se ukazivale, he, he, he...
Imena i datumi poznati piscu (meni) i akterima.
Ovaj tekst je nastao pre dve godine kada je Abdelu Basetu Ali Mohamedu al-Megrahiju odobrena molba/žalba za ponovni pretres. S obzirom da je narečeni juče pušten iz zatvora u Škotskoj da umre u krugu porodice mislim da je dobio na aktuelnosti.