Govorili su im i ubedjuju ih da su ludi, paranoični, da su opsednuti teorijama zavere, da mnogo gledaju španske i meksičke sapunice...
Roditelji beba otetih iz srpskih porodilišta odmah po rodjenju već godinama istrajavaju i trpe svakojake uvrede i poniženja u borbi za istinu. Njihov greh je što su uporni i što na osnovu dokumenata zahtevaju ISTRAGU o svakoj bebi, kojoj se gubi trag u nekom od naših porodilišta. Roditeljima je saopšteno da su njihove bebe preminule nakon porodjaja, a na grobljima širom Srbije nema njihovih grobova niti bilo kakvih tragova u evidenciji pogrebnih
Ima u filmu "Mr Montenegro" Dušana Makavejeva ona scena u kojoj pred zoru u "Zanzi baru", gastarbajterskoj krčmi-Vavilonu u predgrađu Stokholma, brat bratu zbog varanja na kocki nabije nož u čelo. Opšta frka, sirene, hitna pomoć, iznose ranjenika, panika pred skorim dolaskom policije, a onda neko drekne - STOP!Jedna slika za uspomenu!
Svi stanu kao zaleđeni - emigranti, personal, pijanci, bolničari i u sredini, na počasnom mestu, ranjenik kome iz čela viri samo drška čakije. I poziraju.
Iz nekog čudnog i nedokučivog razloga ova mi je scena prva asocijacija na velebnu incijativu našeg predsednika vlade o ustanovljavanju Dana zajedničkog žaljenja. I ne samo ta scena, nego i Pirke Honolulu, prase na ražnju, i tenkić sa falusom koji zuji salom, i stajling Bore Todorovića na stokholsmskom aerodromu.
Ne bih umeo tačno da opišem šta se to desilo u lavirintu moje podsvesti da se pojave ovakva čudesa, no pretpostavljam da je bar jedan od razloga nesposobnost da se shvati šta se zaista krije iza velike državničke inicijative koja to, jelda, nesumnjivo jeste.
piše: Tomaž Mastnak
Pobedu nad fašizmom je zasenio poraz socijalizma i komunizma. I na slobodu, koja je povezana sa pobedom nad fasizmom, zato pada senka poraza socijalizma. Govorim o kraju Drugog svetskog rata i o današnjem vremenu, koje se opet mrači. Pošto nas ima takvih koji bi u te dane kada se ređaju dan Osvobodilne fronte, Prvi maj i Dan pobede nad fašizmom, i dalje želeli da praznuju, najbolje bi bilo da razmislimo o porazu.
Glavne zasluge za pobedu nad fašizmom u prethodnom - nisam siguran da je mogue reći „poslednjem"- svetskom ratu su imali socjalizam i
Piše: Rodoljub Šabić
Prošlo je tačno godinu dana otkako su katastrofalne poplave pogodile Srbiju. Možda je upravo na današnji dan 18.maja 2014. katastrofa imala kulminaciju, u vidu potpunog potapanja Obrenovca. Potpuno potopljen bio je i Krupanj, a veliku štetu doživelo je i niz drugih opština. Katastrofa je odnela desetine ljudskih života, hiljade građana je moralo biti evakuisano, hiljade kuća bile su potopljenje i teško oštećene ili sasvim upropašćene. Srušeno je mnogo mostova, uništeno mnogo puteva. Elektroenergetski sistem Srbije bio je na rubu devastacije. Na
Piše: Rodoljub Šabić
Juče je na društvenim mrežama, i u nekim medijima, prilično pažnje i prostora dobila jedna vest o rušenju u Savamali. Odnosila se na rušenje kafića "Dvorištance" i muzičkog studija koji se nalazi u sklopu iste zgrade, na čijem sprovođenju insistiraju gradske vlasti.
Ne mali broj ljudi izrazio je nerazumevanje i nezadovoljstvo prema ovom potezu vlasti. "Objašnjenje" da je razlog to što je objekat "nelegalan", teško objašnjava rok od "odmah", imajući u vidu da objekat tu stoji godinama a da nema
Piše: Rodoljub Šabić
Sinoć, odmah po okončanju izbora stigne mi preko Vibera jedna zanimljiva fotografija. Jedna poput brojnih koje mi često šalju u uverenju da mogu pomoći i u stvarima u kojima kao poverenik nemam ni nadležnosti, ni ovlašćenja.
Ustvari, na prvi pogled se i ne bi reklo da je zanimljiva, pre da je tipičan proizvod "političkog marketinga" - gradonačelnik glasa, kao prvi na svom biračkom mestu.
Dakle, ne boli mene natpolovična većina koju ima SNS. Ne boli me to što imaju svu vlast i što će izgleda vladati još godinama ...
Ne boli me toliko to što je Aleksandar Vučić kao premijer danas svalio svu krivicu za pad helikoptera na one koji se od tih optužbi ne mogu braniti. Jer su okrivljeni u tom padu poginuli ...
Ne boli me to što Tomislav Nikolić danas - na dan studenata - drži govor studentima, govoreći o tome kako zna da im je teško, jer je valjda i on bio student nekada ...
Stiglo je leto i osim sezone letovanja tu je i ta nama dobro poznata sezona raznih jubileja i obljetnica.
Ej, prošlo je dvadeset godina od završetka ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini! Nije malo! Da ovo transponujemo u kontekst Drugog svetskog rata, ovo je već 1965. Bitlsi, Stonsi i Bejbi bumeri već uveliko haraju svetom a Rusi i Ameri su u svemiru ...
Ipak, na ex-Yu prostoru se ona simpatična ratna uzrečica "Neki ćemo da preživimo a neki ćete i da poginete." posle rata promenila u "Neki ćemo da slavimo a neki ćete i da tugujete." Dakle, ima ko će da slavi a ima ko će da tuguje, svako na svojim toponimima i svako više-manje u krugi svoje porodice (iliti naroda).
Ono što bi sada u Srbiji zaista moglo da bude konstatovano je sledeće:
Ovog vikenda počinje ludilo!
Kako vreme odmiče svi ćemo biti uvučeni sve više i više,
treba da izdržimo do poslednjag dana kada dolazi do kulminacije.
Evropa ćuti, Hrvatska slavi, Srbija tuguje ... Tri sramote.
Kako to da inače veoma osetljiva zapadna Evropa ne vidi šta je neobično u ubistvu oko 2.000 ljudi, mahom staraca, žena, dece .., i u prognavanju preko 200.000 ljudi sa teritorije na kojoj su živeli? Shodno logici dosadašnjeg ponašanja Evropljana, i držanja principa, ne mogu nikako reći da sam iznenađen. Ovo pitanje s početka pasusa je više radi toga što ono jednostavo mora da se pošalje u makar delić etra. Radi obaveze da se to kaže.
To što Hrvatska slavi, takođe nije nikakvo iznenađenje. Evropa dopustila. Neće baš da saučestvuje direktno, ali je dopustila. Kao što je Hrvatsku primila u EU iako nije rešeno pitanje gore pomenutih zločina i čak oko 200.000 proteranih ljudi. Samo ta činjenica je dovoljna da markira ceo odnos EU prema njima, nama... Čast Hrvatske brani jedna veoma hrabra manjina, kroz jasnu i slikovitu kritiku slavljenja Oluje i euforičnog tutnjanja tokom vojne parade.
A ovo, što Srbija tuguje ... To je možda i najbitnije u celoj priči.
Sunce, sparina, svežine ni u primisli. I pored toga što je letu kalendarski blizu kraj, nastavljaju se pasje vrućine. The dog days of summer mirno teku. Kažu da to ide i do 13. septembra. Sunce danima nemilosrdno prži, pa sva ta sparina, spržena trava i zemlja...Traje dugo, danima, još od jula, i ne da ti ni da radiš k'o čovek. A ima posla. Tek u kući s malo vrta, uvek ima posla. Jednostavno, ne možeš. Po ovakvom vremenu, i mi u kontinentu mu dođemo kao pravi Mediteran. Stoga svima sledi samo složno samopopuštanje, siesta, sanjarenje, fjaka, gledanje kroz trepavice pod suncobranom, i slične stvari. :smajli: