piše: Tomaž Mastnak
Pobedu nad fašizmom je zasenio poraz socijalizma i komunizma. I na slobodu, koja je povezana sa pobedom nad fasizmom, zato pada senka poraza socijalizma. Govorim o kraju Drugog svetskog rata i o današnjem vremenu, koje se opet mrači. Pošto nas ima takvih koji bi u te dane kada se ređaju dan Osvobodilne fronte, Prvi maj i Dan pobede nad fašizmom, i dalje želeli da praznuju, najbolje bi bilo da razmislimo o porazu.
Glavne zasluge za pobedu nad fašizmom u prethodnom - nisam siguran da je mogue reći „poslednjem"- svetskom ratu su imali socjalizam i komunizam. Pre svega u smislu oružanog otpora fašizmu. A onda i u smislu principijelne suprotstavljenosti socijalizma i fašizma. Onda kada su se posle Prvog svetskog rata i socijalizam i fašizam uspostavili kao suprotnost liberalizmu, oba su, i liberalizam i fašizam, videli glavnog neprijatelja u socijalizmu. Duhovni otac neoliberalizma fon Mises je tako pisao zahvalnicu fašizmu, obzirom da je borbom protiv „marksističke socijalne demokratije" i „boljševizma" spasio zapadnu civilizaciju. Time je fašizam po fon Misesu zadobio večne zasluge i pokazao, da nasuprot socijalnoj demokratiji i komunizmu - nije potpuno tuđ liberalizmu. Zato su imale liberalne političke sile na Zapadu prema fašizmu prilično ambivalentan odnos, i sa njim mirne savesti poslovale. Čak i kad je Nemačka započela rat, nije im se žurilo sa vojnim suprotstavljanjem.
Nadale su se i priželjkivale da će glavni udarac hitlerovske vojne mašinerije biti uperen protiv Sovjetskog saveza. (U takvom kontekstu dolazi do neslavnog pakta Molotov-Ribentrop.) Čak i kada su Sovjetski savez i zapadne države silom prilika postali vojni saveznici, Zapadnjaci su još uvek kalkulisali, kako bi mogli da oslabe Sovjetski savez i pripremali se na sukob s njim, iako sukob sa Hitlerom još ni izdaleka nije bio završen. Hladni rat je bio nastavak fašističkog rata protiv socijalizma i komunizma malo drugačijim sredstvima.
I dok liberalizam u principijelnom suprotstavljanju socijalizmu postaje njegov zakleti protivnik, tako nešto ne možemo reći za njegovo suprotstavljanje fašizmu. Kod liberalnog odnosa prema fašizmu ne radi sa samo o onom pravilu da je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj". Tu imamo, kao što je objašnjavao fon Mises, dublji afinitet i naklonjenost - uprkos svim mogućim rezervama. Zato je, pojednostavljeno rečeno, poraz socijalizma u hladnom ratu stvorio politički i ideološki prostor za regeneraciju fašizma. Kraj komunizma nije pratio samo rast ekstremističkih neonacističkih grupacija. Pratio ga je i istorijski revizionizam, delo uglednih intelektualaca, koje je iz akademske sfere prodiralo u širu javnost i proizvodilo rehabilitaciju fašizma. Bio je to postepeni idejni i politički pomak u središtu zapadnog političkog sistema Fašizam je preživeo poraz koji mu je zadan u Drugom svetskom ratu. Proces njegove rehabilitacije napreduje. Sada prelazimo u fazu reintegracije fašizma u politički sistem. Fašisti su pod patronažom SAD i EU stupili u vladu evropske države, a SAD obučavaju fašističke milicije. Poraz socijalizma i povratak fašizma su erodirali učinke pobede nad fašizmom u Drugom svetskom ratu, a u isto vreme podvrgnuta je reinterpretaciji ta pobeda nad fašizmom i ceo Drugi svetski rat. Zato je, kao što sam napisao na početku poraz socijalizma zasenio pobedu nad fašizmom. Slično se dešava slobodi, u ime koje je bila izvojevana pobeda nad fašizmom i koju je donela pobeda nad fašizmom.
Tu imamo dva aspekta. Jedan je ideja o jednakosti ljudi, jednakopravnosti naroda i država i međunarodnim zakonima, koji ih sankcionišu. Taj sklop ideja je, pod dubokim utiskom nacističkih zločina, bio afirmisan krajem Drugog svetskog rata. Afirmacija tih ideja je bila utemeljena u obrazloženju optužbi na nirnberškom procesu, u osnivačkim aktima OUN i u mnogim nacionalnim zakonodavstvima. Posle poraza socijalizma svedoci smo erozije tih ideja, načela i zakona. OUN su meta sličnih diskvalifikacija, posebno u SAD, kakve su pred drugi svetski rat bile iz Nemačke uperene na Društvo naroda. SAD, koje su dve decenije bile jedina velesila, uvele su rutinu agresivnih ratova, otarasile se ženevskih konvencija i proglasile se za naciju izuzetu od međunarodnih zakona. Između nemačkog »Übermensch«-izma i američkog »exceptionalism«-a nema načelne razlike.
Drugi aspekt su socijalna i ekonomska prava, koja su bila - na kraju krajeva zbog vodeće uloge socijalizma u pobedi nad fašizmom - uneta u temeljne dokumente OUN. U tradiciji moderne političke misli, na koju se nadovezuje socijalizam, i potom u socijalizmu, su ta prava bila razumevana kao jamstvo jednakosti i kao temeljni sastojak slobode. Ako ta prava nisu obezbeđena, nejednakost će tako narasti, da će zavaladati bespravlje, ljudi živeti u novom ropstvu i sloboda postati iluzija. Ta prava i njihovo unošenje leta 1948. u povelju OUN o ljudskim pravima je napadao drugi duhovni otac neoliberalizma, fon Hajek, tvrdeći da je to eksperiment „spajanja prava zapadne liberalne tradicije sa nekim potpuno drugačijim koncepcijama, koje proističu iz ruske marksističke revolucije". U pozadini fon Hajekove denuncijacije, američka vlada je upotrebila vojsku da bi ugušila najveće radničke proteste u istoriji zemlje. SAD su takođe orkestrirale rat protiv socijalizma i socijalnih i ekonomskih prava u okupiranoj Evropi. Taj rat, uvertiru u hladni rat, je zaključio pobedonosni neoliberalizam na kraju hladnog rata. Sad imamo nejednakost, bezpravnost, novo ropstvo i liberalnu slobodu. Zato sve više ljudi razmišlja o novoj Osvobodilnoj fronti.
Izvor: https://www.dnevnik.si/
Prevod: Nebojša Milikić