Marin je pre skoro četiri godine tragično izgubio život u dalekoj i hladnoj Kanadi. U glavi i duši mi još uvek odjekuje
Ili: od govana pita
Juče Dan Republike, sutra Dan nastanka Kraljevine SHS I posledično Jugoslavije.
Drugu ubila okupacija I revolucija.
Prvu... Oko uzroka smrti postoje oprečna mišljenja u desetinama varijacija. Možda bi najbliže istini bilo da joj je iznutra glave došla neefikasnost I opšta idejna korupcija naslonjena na sitne interese, I velika prekompozicija političke mape Evrope spolja.
No nije ideja da ovo bude tekst o jubilejima i davno izdrndanoj partizani/četnici vuni.
Hoću da kažem da je ono što nam se desilo a od čega evo 25 godina ne možemo kao društvo da dođemo sebi bauljajući naokolo sa uvek istim besmislenim pitanjima -kapitalizam.
Kapitalizam nam se desio. Neophodan uslov za njegovo nastajanje jeste privatizacija. Da, to je ono o čemu se 25 godina - a poslednjih 12 naročito - neprekidno govori kao o izvoru svih zala.
Kao prvo, mimo uvrežene besmislice da su privatizaciju pravili ministri I savetnici (Vlahović, Đunić, Đelić) - valjalo bi imati u vidu da je ova poslednja privatizacija bila privatizacija Zorana Đinđića.
A valjalo bi se podsetiti i konteksta i momenta u kome se moralo opredeliti za njen oblik: sporu i kobajagi pravednu, vaučersku ili brzu I efikasnu uz uvažavanje iskustava drugih zemalja koje su tranziciju prošle.
Za to vreme, političar QW je owner & CEO stranke D koja ima kakvog-takvog uticaja. Čak i onda kada ne prođu cenzus, stranka D i političar QW imaju dovoljno mesta u javnosti i razna su im vrata otvorena, zbog specifičnosti politike koju zastupaju. Političar QW indirektno i jeftino - zbog dugova u kojima se nalazi - kupi firmu C i obeća da će je staviti na noge.
Trgovačke firme A i B tajkuna XY ubrzo potom počnu da plaćaju dugove prema firmi C. Firma staje na noge. Radnici su zadovoljni. Glasači su zadovoljni. Stranka D je zadovoljna, zbog gazdinog uspeha i uvećanog ugleda, a i firma C ih po malo, onoliko koliko se može, dotira. Imaju naravno i banke nekog uticaja u svemu tome, ali to je već drugi segment priče.
Penzioner...2015...
U Muzeju savremene umetnosti i umetnosti preživljavanja, ovih dana je ministar za penziona i socijalna oduzimanja...predstavio okupljenim novinarima i uglednim gostima iz zemlje i sveta maketu...'' Penzioner 2015 godine ''...rad našeg istaknutog umetnika Dragana Krkodedića Mladjeg...Kako je tom prilikom pojasnio ministar...centralno mesto u ovoj umetničkoj kompoziciji...zauzima srpski penzioner u prirodnoj veličini...umanjen za 25%...što simbolizuje napore Vlade da u 2015 godini dobije uravnotežen budžet...Kontejner sa njegove leve strane ...na kojem se nalazi zastava EU...i u koji on znatiželjno zaviruje...pokazuje da je on svestan kojim putem mora da krene...i sa kojim se sve izazovima susreće država na tom neizvesnom putu...
Iscrpljujući se komentarisanjem dnevnih događaja i praćenjem isključivo "stranačke" politike, često gubimo širu sliku iz vida, kao i zakone geopolitike koji mnogo više utiču na naše živote nego izjave stranačkih prvaka, protokolarne ministarske deklaracije ili floskule stranih amabasadora. Ovaj tekst je mali i skroman pokušaj da se uvide neki sadašnji i budući trendovi na Balkanu, koji će uticati na naše sudbine i sudbine naše dece.
- "Zapamtite da uvek gledate prema zvezdama, a ne prema svojim stopalima. Budite znatiželjni i koliko god se život činio teškim, uvek postoji nešto što možete učiniti i uspeti u tome. Važno je ne odustajati."
Stephen Hawking
- "Stopala, pa šta će mi, kada imam krila i mogu da letim."
Frida Kahlo
- "Ljudi nisu zatočenici sudbine, nego zatočenici vlastitog
"Kineski samit je izvanredna stvar. Mi bismo učinili isto da smo u mogućnosti." To bi, recimo, bio ispravan opozicioni stav. Ali ne verujem da ćete ga čuti.
"Kineski most je izvanredna stvar koju je započela prethodna vlast." To bi bio ispravan stav aktuelne vlasti. Da li ćete ga čuti? Da li je u Srbiji moguće čuti nešto što je toliko normalno i toliko podrazumevajuće?
gost autor: drzurin otac
U velikoj kamenoj kući izgrađenoj još za vrijeme Mletaka a na periferiji Tivta, žive baba-Kristina, snaha joj Senka sa sinom jedincem Ivanom, te Senkina majka baba-File ...
Ivanov stric a baba-Kristinin sin doktor Đuro zvani „Bluz“, upravo se parkira ispred kuće i najprije se čuje kako vozi u rikverc i kako udara u betonski pitar za cvijeće, a zatim ponovo naprijed,
Javno slušanje na temu Nacrta izmena i dopuna Zakona o kulturi održano je u pre dva dana u Skupštini Srbije. Bila sam tamo. I odmah na početku bih želela da kažem, da je ovo prvi put da je neko na ovaj način konsultovao i ljude iz struke. Nikada nas ranije niko nije zvao ili pitao kada bi se donosio neki zakon, u oblasti kulture. Imala sam osećaj da te zakone kroje neki ljudi
Kada joj pomenuh Fazbindera i da bi, po meni, on bio sjajan naredni Džems Bond, pa tek nakon njega Tom Hardi, ona polude. Reče da je jedino njegov kurac vredan jer su mu ramenca nikakva i da ne može da bude Džems Bond.
- Uz preparate kojima se danas rokaju, može da nabaci 15 kg čistih mišića za 15 meseci.
- Ali ne mogu da mu prošire ramena, jebiga.
Kada je upitah otkud zna koliki mu je kurac, toliko joj se raširile zenice i udari po volanu pokazujući veličinu da za malo ne udarismo u Meksikanca koji prodaje "Freskos Cocos".
Čim smo se Gaj i ja uselili u taj stan u staroj zgradi Bramford osetila sam onaj isti nemir što se prvi put javio još dok sam bila u katoličkom ženskom liceju. Sestra Veronika, naša vaspitačica, nama devojčicama, a sve smo bile u pubertetu, uvek je govorila o grehu i samo o grehu. Vas tako mlade i nevine Svevišnji voli, govorila je stojeći za katedrom namrštenog izraza na bledom licu, na kome se isticao dugački nos i prodorne sive oči. A Sotona? Šta vama nevinim devojčicama radi Sotona? pitala je. Nismo znale i u grobnoj tišini, strepeći, čekale smo da nam sestra Veronika kaže šta nama nevinim devojčicama radi Sotona.
Uprkos svom (pravom ili lažnom, kakogod) glamuru - priča o NIN-ovoj nagradi istovremeno je i priča o suštinski tužnoj i provincijalnoj slici društva u kom je preostala JOŠ SAMO JEDNA književna Nagrada koja nije sasvim obezvređena, nagrižena ili pojedena sveopštim tabloidno-političkim obesmišljavanjem kako književnog, tako i svakog drugog života. Uostalom, nisu li u zemlji u kojoj se na kulturu izdvaja celih 0,6% iz državnog budžeta, i tih 10.000 eura koliko iznosi novčani fond NIN-ove nagrade, najbolji vrednosni parameter stanja duha društva u kom se na raznorazne dočeke (bilo tzv.srpske ili one prave, svetske) novih godina, odnosno dvočasovna arlaukanja po trgovima pevaljkama (bilo ženskim ili muškim) čak i u vremenima krize i vaskolike štednje bez problema kešira i po 50, 80 ili celih 100.000 eura.