Age is not a particularly interesting subject. Anyone can get old. All you have to do is live long enough.
-- Groucho Marx
He... evo tek prođe prvi ceo dan na novom blogu, gde su nas nekoliko, "dužeg jezika", unapredili u "autore", a već počinju pritisci privatnim porukama da nešto napišem. Ko se sa ovoga skin'o, može bez brige da pređe na hors...
Pa dobro, pošto su me kolege greškom ubedile da u 3:30AM imam neku telekonferenciju sa Singapurćanima (klijenti) i Amerima (partneri), pa kad sam se nekako već probudio i nalio kokakolom, a u msn konverzaciji shvatio da je greška (i otkačio ih iz pedagoških razloga), evo da i ja ispustim, kao galeb, ukras na novi blog.
Dakle... šta je u jučerašnjem danu zavredelo pažnje? Nekome Karla del Ponte, Srksu naše teniserke... meni svakako jedan razgovor MSN messengerom sa zemljakom, drugom iz srednje škole i sa faksa, cimerom sa faksa i šta sve još ne, Todom.
To je bilo otprilike ovako:
Toda:
E, bila nam nekakva verzija 20 god mature
Vučko:
jel?
Toda:
Pre dve nedelje u potoku
Vučko:
pa zar nije malo rano?
au nije
1987-2007
Toda:
Ja za to cuo u petak vece, kada sam vec bio u Jagodini, a u subotu vece
bila zabava
Vučko:
ehm... pa dobro, ko ode iz Jagodine nije poželjan :)
Toda:
Ali skroz bez veze. Vise od pola njih nije ni bilo obavesteno
O od onih koji jesu pola nije doslo
...
Dvadeset godina od mature...
Kroz maglu se sećam kafane pored ćuprijskog mosta, gde se dogodila originalna proslava... to je bila proslava za celu školu, vremena Šuvarovog "usmerenog obrazovanja", pa smo zajedno slavili mašinci, električari, ekonomisti, pravnici, građevinci, mi "matematičari". Šareno jedno i veselo društvo.
Neki onako... ne baš najbolji ikad roštilj. Muzika - naša drugarica iz te iste srednje škole, koja je već neko vreme pevala profesionalno (šta je već tada bilo komercijalno) i njena ekipa. Mašinci, koji su uzurpirali u jednom trenutku, negde oko ponoći, čini mi se, muziku ("a, ne - mi smo im dali 1000DEM da sviraju do jutra za nas", repertoar Šemsa, Halidi i taj melos...). Neko kišno vreme, blato dok smo se vraćali u kola pri odlasku kući...
Bisno nije, dokle krila,
Tebe nose, kud god želiš,
Pa neveri, oli suncu,
Ti se rugaš, i veseliš!
Pa i ne baš uvek... baš mi je žao što se nismo skupili i videli.