Svako od nas ima različit skup kriterijuma i polaznih repera na osnovu kojih procenjuje u kom se pravcu Srbija kreće. Kolektivni društveni i politički akteri, takođe, na različite načine i iz različith perspektiva skuplju činjenice i utiske na osnovu kojih daju izjave i procene, pišu izveštaje ili daju predizborna obećanja. U blogosferi ili na forumima teško je naći dva komentatora koji imaju zajednički stav o široj slici o situaciji u kojoj se Srbija nalazi, kuda se i zašto kreće, te kuda bi po njima trebalo da se kreće, kojom dinamikom i po koju cenu.
Slušamo o reformama u pojedinim sektorima, o predlozima nacionalnih strategija za ovo i ono. Ako se ne sprovode ili ne sprovedu to je zato što ih, trenutno, koče tvrdoglavi Holanđani i evropski parlamentarci koji “krše međunarodno pravo”. Juče su bili krivi neki drugi, sutra će biti neki novi. Nikad mi. Sad polako počinjemo da upijamo delove onoga što nam sa najviših mesta u državi poručuju, o tome šta se još, sad zbog nadolazeće svetske ekonomske krize, neće realizovati. Gurnuće se pod tepih mnogo stvari za koje nam kriza nije ni povod nit će nam smetati da ih korigujemo. Od posledica korupcije, loših spoljnopolitičkih poteza, partiske feudalizacije države, neralnih stavova, nedostatka hrabrosti za saopštavanje okolnosti i donošenje teških političkih odluka.
Umnogome smo sami krivi što nam se ovo dešava. Što trpimo i puštamo one koje smo mi izbrali da nas zamajavaju. U mojim očima nema mnogo sažaljenja za Srbiju i njene građane. Umesto borbe protiv korupcije, mi gledamo kako i sami da se ugradimo. Nema se volje za dugoročnu sistemsku borbu i kolektivnu akciju. Na sceni nije individualizam već sebičnost iz koje se ne vidi da se pretežno radi u korist svoje ili štete svoje dece.
Životi tuđe dece su kod nas tek jeftini. A ne bi smeli da budu. Ako ni zbog čeg drugo i za početak, ako su nam već geni za solidarnost i kolektivno dobro zakržljali, zato što tragedije koje su se nekima desile, za koje je država odgovorna a za koje niko godinama krivično ne odgovara, mogu da se ponove našoj.
Državni tužilac Radovanović najavio je da će Tužilaštvo ovih dana izaći sa nalazom o sudbini gardista nastradalih u Topčideru. Vrlo verovatno će se, i po njegovoj najavi, konačno potvrditi da je reč o ubistvima a ne samoubistvima. “Da nije bilo dokaza da su u pitanju ubistva, ti predmeti bili bi arhivirani, ali oni su živi i na njima se radi“.
To je tek prvi korak. I to samo za Topčider. A gde su Leskovac, Kopnena zona bezbednosti, i druga mesta koja većini nas ništa ne znače, i pored apela roditelja koji ko Hamletov duh godinama tumaraju od predsednika države do ministra odbrane, od ministra pravde do ministra policije. I dalje. Od jednog do drugog površnog novinara senzacionaliste, od jedne do druge nečim drugim okupirane nevladine organizacije. Gde je RTS, gde je Dragiša Mišović, gde su Košare. Šta nas tačno kao društvo sprečava da se više koncentrišemo, da ne dopustimo da nepravda, nekažnjivost i zaborav prevladaju. Da im kažemo STOP.
Ova mesta bar za mene nisu samo toponimi tragedija nečije dece na koja smo ravnodušni, ne samo kao istražni i sudski organi, ministarstva ili političari, već, uz par izuzetaka, i kao pojedinci i kao društvo. Oni su mi kriterijumi na osnovu kojih ja procenjujem kako Srbija napreduje. Po njima-NIKAKO. Najvljeni nalaz Tužilaštva malo je svetlo, sasvim malo imajući u vidu koliko ga dugo čekamo, negde u daljini. Videćemo da li ćemo krenuti ka njemu. Ne osećamo kolektivnu sramotu za Srebrenicu, a osećamo se loše kad nam je “nabijaju na nos.” A za ovo? Nit nam je ko šta nabija na nos, nit nam je zbog ovog loše. Ajd evo ja ću.
*Ovo je moj tekst koji je pod nazivom Život tuđe dece kod nas je jeftin izašao u današnjoj Borbi, al je tamo skroz istumban, pa da ga pustim i ovde, da ne pomisli neko da je Ms Milć flipnula skroz.