- Zašto se, čime i sa kime, čerez čega i iz kojih motiva, od kada i kako ljudi - kockaju? -
Kockanje je (verovatno) "staro" koliko i ljudi, a razlozi zbog kojih su mu ljudi tako skloni ostaje taman toliko tajnovit koliko i tačni podaci o tome koji su se to prvi ljudi, kako i "u čega" - kockali.
Svim svojim osobinama "zaslužilo" je čak i jedan prilično ozbiljan Institut za proučavanje (a gde drugde nego u Nevadi :))
Šta se sve može (ili sme) računati da JE - kockanje?
Kanda nema baš čvrstih pravila.
Najlakše je sa očitom "industrijom kockanja" - ruleti, bakare, ajnc-majsteri, black-jack, slot mašine,....sve i svašta što se smešta u blještave, zavodljive prostore iznad kojih neonska svetla, ogromne reklame i "obećanja lake zarade" ispisuju magična slova "Casino". Zeleni stolovi, majstori pokera, "cash" i žetoni, luksuz i miris avanture koja tvrdi da je za sve potrebno samo malko sreće i da je baš sve napravljeno za nas koji u "Casino" stupamo prvi put, ne odolevši "kockarskom zovu" iz nekih dubina, moćnih i skrivenih do kojih ne može nikako dopreti svetlo racionalnog pitanja "a na kome kockarnice zarađuju i zašto i kako opstaju, ako je sve tačno tako kako izgleda - da je lako, uzbudljivo i lepo, što nam samo ne daju pare koje tako slatko obećavaju, čemu još i - igra, kocka?" Koga briga za takva pitanja dok se zavidljivim pogledom prati neki srećnik/srećnica u čije krilo zveckajući pada sitniš iz mašine ili koji, šaka punih žetona, hita ka blagajni?! Opčinjenost biva potpuna i obuzeti grozničavom nadom - krećemo u kockanje.
Postoje i - profesionalci, oni koji od kockanja žive "na sitno" ili oni koji žive za "veliku prevaru u velikim "Casino", sa razvijenim sistemima, računom verovatnoće, tehnikama i trikovima koji "garantuju" dobitak.
Ako se odmaknemo od blještavih svetala industrije kocke možemo se primaći - kartanju, "sportskom" ili u novac (ili u bilo kakav ulog) - preferans, ajnc, raub, meksiko, šnapsl, kanasta, pa čak i bridž, neverovatno dug je spisak igara kartama, od najprostijih do finih i složenih, a neke od njih smo svi bar jednom u životu igrali. Zašto kartamo? Razonoda? Zabava? Ili - kocka?
Jedan drugar (inače, naravno šmeker i kartaroš) na moja pitanja o kockanju rekao mi je "ne preteruj! još ćeš i "šije-šete" ili "papir-bunar-makaze" svstati u kockanje!". Nije mi palo na pamet dok nije pomenuo, ali ....vidiš, kad dva puta razmislim....
Klađenje je (pretpostavljam) isto - kockanje,
Ima li ičega oko čega se ljudi ne bi mogli "kladiti"? Ja ne mogu da se setim. Od lanaca profesionalnih kladionica do naših malih, privatnih opklada "u bilo šta" kojima ne možemo da odolimo. Zašto? Je li to ista, duboka strast za kockom koja je jedna i jedina samo što menja okolnosti u kojima se pojavljuje, zavodljiva i neodoljiva, s rastućim adrenalinom nade u moguće dobitke i tinjajućim endorfinom koji nas "čini srećnim" i zbog samog čina kockanja, taman toliko koliko i zbog (sasvim neizvesnog) dobitka.
Literatura je puna pripovetki, romana, poezije, drama - o kockanju i kockarima, opisno, analitički, fantastično, komično, tragično....kockanje je prosto - zanimljivo piscima, jednako kao i stvaraocima drugih, različitih (ako ne i svih) vrsta ili žanrova umetnosti.
Loto, tombole, sportska prognoza, "greb-greb" srećke, "obične srećke", papirići u našim dnevnim novinama koji obećavaju dobitke, TV emisije, interaktivne,u kojima treba samo "pogoditi" i - dobitak je tu, da li je i to sve - kockanje? Sviđa li nam se? Ako nam se dopada, ako nas uzbuđuje ta "neizvesnost" lakog dobitka - zašto nam se to dešava? Da li nam je, nekako, u genima zapisana "sklonost" ka riziku koji se kroz bilo koji oblik kockanja tako lepo "postvaruje", tako lepo hrani našu glad za "opasnošću i avanturom" dovoljno blizu stvaranju pravog doživljaja, a opet dovoljno daleko od toga da opasnost bude stvarna, odnosno da nam ostavlja utisak da "imamo kontrolu nad situacijom". Imamo li? Postoje primeri i slučajevi "kockarske zavisnosti", koja kao i svaka druga potpuna zavisnost isključuje sve sisteme samokntrole i obično završava - potpunom tragedijom samodestrukcije.
Da li je mogućnost sasvim lake zarade osnovni motiv? Uzbuđuje nas kockanje zato što smo, u osnovi, lenji da do nekakvog dobitka dođemo pravim napornim radom? Računa li nam se kockarski dobitak u uspehe jednako kao i bilo koji drugi uspeh, dostignuće koje smo ostvarili u životu?
Kockanje (kocka, kockar, kocka se) je i vrlo česta metafora kojim hoćemo da opišemo nekog nepouzdanog, nedostojnog poverenja, nekog sklonog nepotrebnom ili loše izračunatom riziku u postupcima, neprilagođenog u tkz. "normalnim" životnim uslovima. Pa ipak, koliko god ta metafora imala često negativan zvuk i ton - takvi ljudi su nam i zanimljivi, privlače pažnju, dovoljno su neobični da nam je interesantno da ih upoznajemo ili bar da slušamo tračeve i spletke o njima.
I - ko se više i češće kocka, žene ili muškarci? Ima li rodne razlike u sklonostima i strastima za kockom?
Da li je "uzbuđenje" kockanja direktno srazmerno visini uloga? Ili - nema veze, samo je doživljaj važan, samo je važno da se proživi i doživi uzbuđenje mogućeg dobitka, pa ma kako mali ili veliki bio?
Ili - internet kockanje, online igre, čitave ogromne mreže ljudi koji širom planete svakodnevno uživaju u virtuelnom kockanju, u kom ponekad ima, a ponekad nema nikakvog dobitka, ali to kao da ne utiče na volju igrača da u igri učestvuju.
A postoji i čuveni primer "USA Green Card" lutrije kojom srećni dobitnici dobijaju pravo na useljenje i radnu dozvolu u "land of opportunity". (Neodoljiva je, možda neprimerena, ali ipak neodoljiva asocijacija na finansijsku krizu u USA - može li i to biti - kockanje?). Jedan od mojih poznanika je bio dobitnik te lutrije i zaista - otišao i radio u Americi. "Samo sam se igrao" - rekao je. Je li to u suštini kocke - neka naša neodoljiva potreba da se - igramo?
Biće da skoro sve o tome zna (a ko bi drugi! :)) Boža zvani Pub
A vi, kockate li?