Proslo je vec nedelju dana od cuvenog Hurley meca a po mom kraju i dalje leprsaju plavo-bele zastavice. Taj cuveni mec se desava svake prve nedelje septembra, u Dublinu a u finalu su svake godine okrug Kilkenny i neki luzeri, ove godine mi, Waterford.
Za taj mec je vladala takva euforija i takvo uzbudjenje da nisam mogla cudom da se nacudim.
Vec mesec dana ranije su pocele stidljivo da se vidjeju zastavice po nasem kraju a onda iz dana u dan sve cesce ih je bilo svuda: po kolima, izlozima, dvoristima… Na svakom cosku su bile parole i poklici “Up the Deise” i prikladan plavo-beli folklor.
Na kraju, nedelju dana pred mec svi su samo o tome pricali a nije bilo Raundabouta ili izloga koji nije pozdravljao nas tim. Hurley groznica je bila tako jaka da smo cak dobili dopust da ne radimo u ponedeljak, mada ni skole, ni vrtici nisu radili ceo dan…
U nedelju je grad bio pust a u 15:30 niko vise nije ni disao…
Ekipe su pozdravljene burnim aplauzima i mec je poceo. Surovo.
Svi igraci imaju hurley motke ( koje imaju metal na kraju) i jurcaju za malom koznom lopticom pri tom se toliko lomeci, krseci i krljajuci. Nemaju svi zastitne kacige ali im zato svima fale zubi…
Irci, srcani, jaki, brzi i nadasve ludi.
Publika divlja. A u toj publici su svi, staro, mlado, musko, zensko… Tako junacki sokole svoje jer ovi igraci su amateri a ne profesionalci i njihova publika su njihova deca, komsiluk, prijatelji, rodjaci, kolege… Nasa ekipa ocekivano gubi ali je igra tako dinamicna i brza da me tera da je otpratim do kraja. I ja sam uzbudjena i potresena sto smo izgubili a tajac i dalje zvoni gradom.
Poraz se prihvata muski i precutno, jos samo te zastavice i dalje leprsaju na postojanom irskom vetru.
Najtuzniji su sinovi tih nasih junaka jer su porazeni njihovi ocevi. Ali u njihovim malim telima ima tako puno snage dok besno lupaju palicama i salju te loptice u nepovrat, te ovde stasavaju nove generacije junaka koje mastaju da jednog Septembra istrce na teren i osvetle obraz svog kraja, zato Kilkenny, cuvaj se...