Ima u svemu tome nečeg detinje jednostavnog, zabavnog, i, u tom smislu, čak pomalo setnog. Setio sam se, recimo, svog dede, koji je, između ostalog, kao pop u Americi postao komunista (sic!) i kao takav se, po povratku u Beograd našao na Golom otoku, posle čega je do smrti (u svojoj 94-toj) brinuo jedino da ne doživi Titovu smrt, pa je, kada je u svojim solidnim sedamdesetim kolabirao od cigareta i viskija, kad se osvestio, prvo što je prozborio bilo: "Uplašio sam se da ne odem pre njega".
Ima tu i nečeg nedoličnog, ipak se kao američki turisti japanskog porekla šepurimo po ultimativnom
boravištu najveće ikone nas nekoliko desetina miliona, a opet nevinog, radosnog, pa i jeftino zabavnog, gotovo kičastog. Ciničnog, svakako, u činjenici da je Plavi voz moguće komercijalno iznajmiti, a istovremeno ohrabrujućeg u činjenici da železnica, koja voz čuva u besprekornom stanju, ima tako dobre, uspešne poslovne poteze.Kakogod - saloni, Titova radna soba, njegovo i Jovankino kupatilo sa toaletom, šank, radni sto, soba za sastanke, gostinske sobe - sve je bilo toliko impresivno da su četiri sata putovanja do Palića proletela. Na stranu veoma uspešan seminar kojim su svi bili izuzetno zadovoljni, pa na stranu čak i večera u Majkinom salašu, o čijoj kakvoći govori slika predjela.
Za pamćenje je bio i Vinski dvor. Devet vina koja smo degustirali, sa izuzetkom dva soldina, bila su na ivici prihvatljivog kvaliteta, indisponirani vitez vina subotičkog reda osim imena svakog od njih jedva da je šta rekao, večera takođe na ivici pristojnosti, sa hladnim ramstekom prelivenim burgundskim sosom siguran sam iz kakve tube, bili su jadan uvod u turbo folk šok kada se poseti soba koja ima đakuzi u delu za redovni boravak, no sve to je zasenila jedna jedina rečenica pomenutog viteza, a to je da je on razvio koncept "Od čokota do kreveta". Nekako, ostade mi taj moto snažan, još malo koliko i Titov voz. Pitam se zašto.