Evo me gde sam zagazila u trinaestu godinu kako sam se registrovala na Blog devedeset dvojke. Preporučila mi ga je jedna od mojih mnogobrojnih pobočnih zaova, tačnije, obratila mi je pažnju na pisanje Jelice Greganović.
Naravno, prvo sam, kao, pretpostavljam, i mnogi drugi, nekoliko meseci čitala blogove inkognito. Ičšitavala sam sve redom, i VIP ložu i Potpalublje i sve komentare. Bio je to kratak period u kome su svi blogeri imali opciju pisanja i u svakom trenutku je bilo bar četrdesetak aktivnih blogova na najrazličitije moguće teme.
A onda sam u junu 2009. godine izabrala najbesmisleniji od svih nikova ( zahvaljujem svom blogokumu Mikeleu što je od njega napravio meni veoma dragu varijantu - Razmišljalica ) i time započela svoje vidljivo prisustvo među blogerima. U avgustu sam se osmelila da ostavim prvi komentar kod selice Nene , nešto kasnije sam dobila prvi cvetić od Dragoljuba na jednom od blogova Filipa Mladenovića, zatim sam komentarisala sve češće i polako sam počela da se osećam ravnopravnim članom zajednice.
Doduše, trebalo mi je puno vremena da razaberem zašto se pojedini blogeri prepucavaju gdegod i kadgod uluče priliku, nevezano za temu posta i za prethodne komentare. Napokon sam shvatila da se kojekakve međsusobice razvlače od ranije i da su sve čarke samo repovi tih prvobitnih nesuglasica. Htela - ne htela, navikla sam se na to. Nije da mi se ikad dopadalo, ali je svakako jedna od odlika ovog mesta.
Naravno, zbunjivalo me je i trolovanje. No, ubrzo sam uvidela da to nikako nije jedna o lošijih strana Bloga - čak naprotiv. Dalo se tu pokupiti podosta potrebnog i nepotrebnog znanja, osim što je umelo da bude i urnebesno zanimljivo.
U nekom trenutku Milorad Kakmar mi je poslao privatnu poruku sa pitanjem zbog čega ne počnem da pišem sopstvene priče. Rekao je da se po mojim komentarima vidi da bih to mogla da radim i ponudio mi svoje blogodvorište, jer je u međuvremenu opcija opšteg pisanja ukinuta. Ostala sam zatečena, dugo sam se nećkala, ali je on iz nekog razloga bio uporan i tako sam na kraju rešila da pokušam. Početkom maja 2010.godine, pojavio se moj prvi gostujući blog.
Mislila sam da taj dan neću preživeti, koliko me je tresla trema. Hronično niskog samopouzdanja, očekivala sam da ću slavno propasti. Međutim, blogodruštvo me je primilo kao autora sa velikim simpatijama. To me je ohrabrilo da nastavim da pišem, pa sam kao gost objavila još četiri bloga, da bi mi u oktobru stigla ponuda od Vesne Dozet da postanem samostalni autor.
Nisam joj odmah odgovorila, jer nisam bila načisto da li to stvarno zaslužujem. Plašila mer je i odgovornost koju bih prihvatanjem dobila i nisam bila sigurna da li to uopšte mogu i želim. Na kraju sam prelomila po sistemu - nek' autorska stoji, naće se baci.
U međuvremenu sam učestvovala u generalnom blogerskom štrajku koji je pokrenut zbog zaslepljujuće beline Bloga nakon njegovog preuređivanja, a koji je pokrenuo Unf, tada neprikosnoven među blogerima, pridruživala se raznim apelima za pomoć, uzela učešća u radu Inicijative Bloga b92...
Ono što bih sa posebnim zadovoljstvom istakla je da sam vremenom upoznala desetine blogera u stvarnom životu. Sa nekima sam pila kafu, sa nekima odlazila i na klopu, sa nekima išla na blogerske žurke, kod nekih išla na promocije knjiga i otvaranja izložbi... I uvak i u svakoj prilici su to bili veoma prijatni susreti, sa mnogo smeha, razgovora i opuštenosti. Naravno, sa nekolicinom i dalje imam redovne kontakte preko društvenih mreža ili putem telefonskih razgovora, a na vidiku su i novo susreti kada se ova gužva oko korone malo smiri. Sve u svemu, stekla sam par novih prijatelja i nemali broj dobrih drugara.
Nažalost, neke sam i zauvek izgubila, jer više nisu među nama. I svaki takav konačni odlazak sam žestoko odbolovala. Ipak, ostaju sećanja, a ona su lepa i prijatna.
O lošim stvarima koje su mi se dešavale ne bih. Uostalom, ni jedan svet nije savršen, pa što bi se to očekivalo od virtuelnog.
Tik-tak. Tik-tak.
Vreme otkucava. Sudeći po trenutnom stanju na Blogu, pitanje je dana kada ćemo zateći sve blogove zaključane za komentarisanje, jer je njihovih sedam dana isteklo.
Šta ćemo onda?
Imate li plan be?
I kako će da seire oni koji navijaju da se to dogodi ako ne budu imali gde?