Za Taiji u Japanu bilo je ranije i više od dva svedoka, ali se sada i filmadžija 27 godišnji Ali Tabrizi dopisao na tu listu sa novim Netflix documentarcem Seaspiracy. Prica počinje tamo, na licu mesta, sa scenama masovnih ubijanja delfina, i nastavlja sa preteranim ribolovom, pomorom, na plavorepe tune, kitove, ajkule... Glad za profitom, podržan novim tehnologijama traženja i pronalaženja, i usisavanja ribljeg fonda, bez obzira na opšte eko posledice po mora i okeane , su glavne karakteristike današnje Industrije komercijalnog ribolova.
Sa svakom novom scenom, Tabrizi otkriva prevare, podmićivanje, kradju, i druge aktivnosti multimilijarderske insdustrije morske hrane, pojedinih vlada i interesnih grupa koje potpomažu u eko destrukciji.
Ali otkriva da i neke od organizacija i saveta za zaštitu životne sredine sasvim dobro žive od takve situacije, zamagljući realnost i sklanjajući pogled u stranu. Slično je bilo poznato i ranije, kada bi neke humanitarne organizacije od npr 100% sakupnjenih dobrotvornih prihoda potrošili na sopstvene plate i troskove 70%, a za ostalih 30% kupe neku hranu od svoje tetke i posalju u Afriku. Svi zadovoljni, donatori jer pomažu gladnoj deci, zaposleni u dobrotvornim organizacijama tkzv rođačka kurta i murta zbrinuta, a i tetka gladi brk. Jedino je problem u samoj Africi, jer im nije potrebno toliko brašna, a višedenijske donacije su totalno zaustavile poljoprivredu i normalni izradi- prodaj kupi, normalni tok stvari.
Kako primećuje EcoWatch Alijev dokumentarac putem snimljenog materijala i kroz razgovore sa poznavaocima materije otkriva da:
- Odbačene ribolovačke mreže i oprema predstavljaju većinu dubreta u okeanima
- Većina vrsta riba u okeanima nestaće za 27 godina (3, 4 dekade)
- Preterani komercijalni ribolov je opasniji po ekosistem od uništavanja šuma
- Održiva morska hrana je mit
- Riba iz ribnjaka je većinom zaražena i obolela od svakojakih bolesti
- Thai ribolovci koriste decu robove na brodovima
- Rešenje je u smanjenju, ili potpunom odustatajanju od ribe u ishrani
Za većinu od pokazanog i rečenog sam svedok, obilazeći godinama razne okeane, mora, jezera i reke. Primetna je praznina, nema više većih primeraka ribljih predatora. Jata riba su drastično smanjena, predhodne decenije se moglo videti po par desetina, a sada dva tri manja primerka.
Neposredno pre Kurone, na jednom od dubljih zarona u okeanu, a prilikom povratka na brod i dodavanja iz vode Kapetanu nekoliko boca sa vazduhom i smešom kiseonika, nervozni Kapetan pokušava da me ubrza da što pre izađem iz vode rečima "Primetio sam ajkule tu okolo na površini". "Nema ovde ajkula", odgovaram, "Nema šta da jedu, nema ribe, nema ničega..."
Drastično se smanjio i broj vrsta krupnije ribe, ostala je samo manja riba i to na manjim dubinama oko koralnih grebena. U manjim ostrvskim zemljama, beda i glad, mali broj starih ribarskih brodića u luci ukazuje da primitivnim metodama nije moguce živeti od ribolova. Takvo stanje stvari koriste ploveće fabrike smrti razvijenih zemalja koje modernim tehnologijama mogu pronaći i to malo ribe što je preostalo. Ilegalni ribolov brodovima koji su veći i brži od siromašnih vladinih brodova obalske straže je česta pojava.Većina vrsta ugroženih vrsta riba je starosedelačka, resident, i kad se one putem preteranog ribolova odstrane ništa neće doći na upražnjeno mesto. Na nekim rekama i jezerima nema više ničeg živog u mutnoj vodi koja zaudara na bolest. Duboke su naslage mulja, sivo i tamno kao na Mesecu...
2014 na blogu Krvavo izlazeće sunce sam napisao u komentarima, a mislim da je i dalje relevantno:
" Lokalni Delfinarijum u kome je ovaj mladunac albino delfin zatočen je stvarno jedinstven, jer pored programa sa delfinima i drugim morskim životinjama, nudi na prodaju i njiihovo meso. Šanse da preživi posle odvajanja od majke i porodice su veoma male.
Paradoksalno je da ovaj nazovi muzej Taiji Whale Museum, koji je klanica za morske sisare koji su u njemu zatočeni i u njemu nastupaju za hranu, nehotice pomaže svetskom mnjenju da ostane fokusirano na masakre koji se događaju u tom mestu svake godine od Septembra tekuće pa sve do samog Marte naredne. Zatoćeništvo albino delfina će držati stalnu tenziju i pritisak na japansku vladu, kojii je ranije slabio tokom pauze u divljanju. Pauza u divljanju nije posledica dobrodusnosti koljača, ili japanske vlade nego jednostavna činjenica da se putevi migracije delfina i kitova u to doba godine menjaju i onemogućavaju zločince da stignu nedužne žrtve.
Sve ovo širi vrlo ružnu sliku o Japanu i njihovim standardima u lovu i ribolovu kao i tolerisanje visokih procenata štetnih materija u namirnicama. Ovo će prvenstveno vrlo dobro shvatiti korporativni Japan koji prodaje svoje proizvode širom sveta. Jasno je da tretiranje potrošača u svetu tipa e sada ćemo mi da Vam prodajemo naše proizvode a Vi nemojte da pitate za ono što se dešava u našoj zemlji jer ovo nije masakar nego naša tradicija, neće proći. Uništavanje svetske prirodne baštine i morskih resursa u morima i okeanima širom sveta je predvođeno japanskim nezasitom ribljim apetitima i glađu za profitom, i protivno je mnogim svetskim konvencijama koje je i Japan potpisao.
Svakako da primanje krvavih origamija i protesnih pisama u japanskim diplomatskim i poslovnim predstavništima nije prijatno. Olako ustupanje mesta na svetskom tržištu iskoristiće njihovi glavnii konkurenti da ponude alternativne proizvode i osnaže kao glavni snabdevači. Zbog toga mislim da će pritisak velikih japanskih korporacija biti jedan od glavnih razloga za japansko popuštanje u ovom slučaju. Udar po džepu bi mogao da opameti pogrešnu novoustanovljenu tradiciju, jer apelovatii na savest i moral ljudi koji se tim osobina ne odlikuju teško može dati bilo kakve rezultate.
Sledeći pritisak, koji bi da je svet normalan trebao da bude prvi, bi trebao da dođe od savesnih ljudi koji shvataju da dugotrajno izlaganje toksičnim materijama tipa merkjurija iz mesa delfina i kitova, prvenstveno kroz unete namirnice, nepopravljivo šteti najosetljivijima a to su trudnice i deca u razvoju. Istraživanje i praćenje trudnica i dece u poslednje skoro tri decenije na Farskim ostrvima pokazuje zabrinjavajuće rezultate. Uključivanje toksičnog mesa kitova i delfina u ishranu rezultira oštećenju mozga kod dece i manifestuje se slabijim pamćenjem, poremećenom motorikom, i srčanim smetnjama.
Treči pritisak, to smo svi mi, svetska javnost koja će prenositi detalje uvek kada se dogodi sličan masakar. Nema te uvale u kojoj se mogu sakriti japanski kasapi. Eko zaštita i ostvareni rezultati pokazuju uvek istu matricu, borbu sa korumpiranim gulikožama političarima, lokalnim vlastima i nazovi biznisima. Nije Japan prvi a ni poslednji koji će morati da odustane (Kanada npr. zbog foka je vrlo zanimljiv slučaj).
Japanska vlada ne može da pobedi u ovom slučaju, jer takva pobeda će biti njihov totalni poraz i moralni a i finansijski. Preostaje im samo da uspore poraz, ako su pametni predaće se čim prije..."