Imam 48 godina i selim se prvi put u životu. Sahranila sam majku pre osamnaest i oca pre dvanaest godina, a opet tek sada prodajem majčin stan i bacam stvari iz očeve kuće. Moja deca uzdišu, teško im je da prekinu izvesnost poznatog. Oči su im širom otvorene, uplašene. Strah ih je da će sâmo to pomeranje ormana, stolica, frižidera i lustera da naruši ono malo kontrole i ravnoteže u univerzumu koja ih drži da ne odlete u vazduh. U stvari, umiru od straha da ćemo svi nestati kao baba i deda. On nije u mnogo boljem stanju. Njemu su moje devojačke sobe, iz moja dva razdvojena života, najlepša sećanja na mladost, a ostatak mesta gde je postao svoje najbolje - čovek i otac.
Ne mogu im pomoći.
Ja se osećam napokon slobodna.
Ima nečeg umirujućeg i, u isto vreme, potpuno pogrešnog u neodlasku iz kuće svojih roditelja do pedesete. Toliko različitih „ja" je tutnjalo tim hodnicima. Sudaraju se, keze, sapliću jedna drugu, jedna plače, druga se drži za stomak od smeha, treća se plaši mraka, četvrta nešto crta i piše, peta se svađa sa ćaletom...nijedna od njih nisam ja. Sve su samo lažni odjeci mojih svesnih ili potisnutih sećanja. Da sam otišla odatle sa dvadeset, bilo bi to mesto u koje se vraćam kao u toplu matericu. U pedesetoj je to zatvor tuđih očekivanja i pravila i izneverenih obećanja.
Feng šui ne radi u roditeljskim kućama. Ne zato što je protok energije zakrčen starim nameštajem, pločicama u kupatilu iz šezdesetih, kristalnim lusterom iz Češke, koga sam skinula, ali nikad bacila...protok energije je zauvek zaustavljen trenutkom u kome su te roditelji napustili. Jeste, umrli su i ostavili te. A rekli su da neće. Nikada. A onda, kada na tom istom mestu, ti isto takvo lažno obećanje daješ svojoj deci, onda je to dupla prevara. Roditeljstvo je umetnost simuliranja života kakvog naša deca nikada neće živeti kada porastu.
Selidba je jedno veliko bacanje, mnogo više nego pakovanje. Crne kese za đubre od 100 litara su groblja vaših sećanja, koja se presijavaju kroz davno zaboravljene tegle i rupe na pločama dobijenih za rođendan u sedmom osnovne. Na svaku zapakovanu kartonsku kutiju koju sam prenela u novi život, išlo je pet kesa đubreta za bacanje. On je nedeljama zatrpavao kontejnere u tri mesne zajednice. Svu garderobu i cipele sam nemilosrdno podelila ili ostavila pored kontejnera. Sva ljubavna pisma, crteže, fotografije i knjige sam uredno prenela u novi stan, kao najveće dragocenosti. Tanjira, čaša i šerpi nikad nisam ni imala dovoljno. Dve velike kutije su bila dokumenta, diplome, nagrade, zahvalnice, računi, rešenja, papirni dokazi postojanja i propasti moje prve, druge i treće porodice, umrlice, ostavine, plaćena grobna mesta i spomenici, garantni listovi kućnih aparata i uputstva za upotrebu...života. Nemam malu staklenu bocu za sakupljanje suza. Note to myself: kupiti jednu za drugih pedeset godina. Šteta da se sve te suze bace.
Osmehe sam zapakovala u muzičku kutiju. Onu najkineskiju, sa balerinom koja se vrti u neprekidnoj petlji „Mesečeve sonate". Našla se i poveća kutija „kao" nakita. Moja strast ka bižuteriji i velikim narukvicama mi se osvetila. Ako krene neki rat, neću imati šta da ušijem u porub na suknji. Sve u svemu, moje višemesečno bacanje i pakovanje je za samo četiri sata bilo rasklopljeno, preneto i sastavljeno na novoj lokaciji. Majstori su nas odrali, ali im se divim i zahvalna sam. Istumbačili su mi život za jedno pre podne, bez da su polomili i šoljicu. Ovaj glavni me svakih pola sata pitao da li sam dobro, izgleda sam odavala utisak da ću da se izvrnem svakog trenutka. Bilo mi je samo jako vruće i bubnjalo mi je u ušima, ali sam bila vrlo sabrana. Toliko sabrana da se nisam razvela i ubila nijedno dete i majstora u tom procesu. Bravo ja.
Onda se nešto dogodilo sa svima nama. U novi stan smo ušli kao u udobnu rukavicu. Ničeg tu spektakularno novog i boljeg nije bilo, ali smo vrlo brzo svemu našli mesto i sve je postalo NAŠE. Taj iznova osvojen osećaj pripadnosti i ponosa na zajednički pređeni put treba da se obnavlja svako malo. Selite se kad god vam se ukaže prilika (a i neprilika može da bude prilika). Menjajte ulice, gradove, države...ne ljude:) Oni će u tom procesu tranzicije, ako bude zdravlja, sreće, ljubavi i strpljenja, da rastu zajedno sa vama.
Živeli!
(ova pesma na kraju samo u čast sinoćnjeg koncerta na beer fest-u, na koji ne bih otišla da nije bio besplatan, a bio je super:)