U poplavi raznih informacija -od nasilja na Kosovu ,preko predizbornih koalicija do presuda u korist mantijasa promicu nam vazne stvari. Jedna od njih jeste i sto godina od Rodjenja Koce Popovica. Da se to ne zaboravi postarao se nas drugar Goran Despotovic i zamolio me da ovaj tekst prenesem na Blogu sto i cinim. zato jer smatram da je ova godisnjica bitna bas zbog svega sto nam se desava.
14. marta navršilo se 100 godina od rođenja Konstantina (Koče) Popovića, filozofa, pesnika nadrealiste, španskog borca, komandanta Prve proleterske, načelnika Generalštaba, ministra inostranih poslova i potpredsednika republike tokom slavnog doba Jugoslavije.
Koča nije samo samo čovek svog vremena, akter nošen vlastitim strastima i ambicijama. U svim iskušenjima on je zahtevao od sebe najviše. Ubeđen da su vlastita savest i vlastiti um jedini apsolutni kriterijum, njemu je uspeo ono što je retko kome: da kroz sva iskušenja, kroz nedaće i uspehe, sačuva neokrnjen vlastiti integritet.
Verovao je u suštinsku dobrotu i raskošni potencijal čovekove prirode. Otuda je slobodu doživljavao kao najvišu vrednost. Tako je postao nadrealista.
Verovao je u unutrašnju disciplinu kao moralnu dužnost u stremljenju najvišim ciljevima. Tako je postao komunista.
"Bavio sam se, kao. što znate književnošću i uvideo sam da je to luk i voda. Zaključio sam vrlo brzo: jedino što bi još vredelo pokušati jeste da se čovek direktno sudari s neprijateljem" (A. Nenadović, Razgovori s Kočom)
Ovaj prividno paradoksalni – u suštini logički nužan - spoj spontanosti i samokontrole, predstavljao je temelj sa njegovo duboko razumevanje epohe i dalekosežno delovanje. Epoha se sabirala u njemu i razvijala i artikulisala pomoću njega.
Bio je najveći umetnik gerilskog rata.
Bio je ratnik, pesnik, diplomata, sa velikim uspehom. Bio je liberal, antifašista, antinacionalista. Praktičar i teoretičar. Ali se nije identifikovao ni sa jednom od svojih uloga – to su bili samo momenti u kojima je on davao sve od sebe, ali isto tako uvek ostajao uvek izvan, daleko, neokrnjen, identičan sa sobom. Veran svom apsolutnom moralnom principu i idealu slobode.
Kad je sedamdesetih došlo do zastoja u razvoju, liberalizaciji i demokratizaciji jugoslovenskog društva, ostao je u manjini i diskretno se povukao, nadajući se ipak spontanom društvenom sazrevanju.
Ali nije postalo bolje – naprotiv. Sa rastom nacionalizma, počeo je ponovo da se pojavljuje u javnosti, da daje intervjue, upozorava.
"Ja sam protiv svakog nacionalizma, jer je nacionalizam najniži oblik svesti."
"Nečija jednonacionalna “istina”, samim tim što je takva, ne može biti istina. Ona suzbija razboritost slobodnih građana."
Uzalud.
Na kraju je, jula 1991. rezignirano predvideo: "Ma kakva budućnost. Budućnost Srbije je daleka."
Umro je 1992. u Beogradu.
Bitke koje je on vodio još nisu dobijeni – njegovi neprijatelji i naši su neprijatelji. Sad je 2008, a budućnost u Srbiji još nije počela. Sećanje na Koču Popovića ne treba da nam posluži da bismo odali priznanje dostignućima jednog čoveka u jednom prošlom vremenu – ono treba da nam pomogne da se setimo sebe, danas.
Povodom ovog jubileja, povodom njegove borbe i naše borbe, u sredu, 19. marta, Savez antifašista Srbije i Centar za kulturnu dekontaminaciju organizuju tribinu sa početkom u 18:00. Mesto: CZKD, Birčaninova 21.
Goran Despotović
Član Izvršnog odbora Saveza antifašista Srbije