Premijer Vučić stropoštao se juče u srpski parlament ko u svoj podrum pa povikao kako su Demokrate najobičnije kukavice, kako u politici, tako u raspravi.
/Niste smeli, veli hrabri premijer šačici opozicionara, da donesete niti jednu reformsku meru za dobrobit naroda.
Demokrate su tu gde jesu, sa razlogom.
Ako ćemo pak suditi po kukavičluku, premijer bi trebalo da se mane te teme, pokrije po ušima,i da ćuti, minimum jedno 100 godina.
To što je gospodin premijer među poslednjima u Evropi spoznao da je pao Berlinski zid jeste najobičnije političko slepilo kojim se nevešto pokriva najobičniji kukavičluk. Međutim, velik je, ne premijer, nego njegov kukavičluk, pa štrči.
No, krenimo redom:
- kukavičluk je što premijer nije imao hrabrosti izviniti se porodici ubijenog Slavka Ćuruvije. Nije bilo potrebe da se premijer izvinjava što predhodna vlast nije našla dovoljno dokaza da povede sudski postupak jer on sa tim nema veze. (Na stranu što godinu dana nakon hapšenja osumnjičenih sudski postupak još nije počeo.)
Ali zato jeste najobičniji kukavičluk ne izviniti se porodici ubijenog novinara jer je baš on, hrabri premijer, bio ministar informisanja vlade Republike Srbije za čijeg su vakta pripadnici države ubili Slavka Ćuruviju.
A greh Slavka Ćuruvije je bio što je pisao o zločinima vojske i policije na Kosovu. Hrabri premijer Vučić, dan danas, 16 godina posle, ne sme da otkrije roditeljima petorice gimnazijalaca iz Peci ko im je ubio decu.
Premijer Vučić, tako veli, vodi Srbiju u EU. Pre 15 godina jedan drugi premijer, Zoran Đinđić, stavljajući glavu na panj patrijotama poput Vučića, je predao Miloševica u Hag i tako digao najtežu hašku rampu na putu Srbije ka EU. Zašto Vučić tad, pre 15 godina, nije stao uz srpskog premijera? Zato što je za tako nešto trebala hrabrost. Kukavicama je vazda bilo lakše skrivati se iza skuta lažnog, glasnog i praznog patriotizma ili većine.
Da li se Vučić išta okuražio kad je bilo hapšenje Karadžića ili Mladića? Da li je podržao tadašnju vlast Borisa Tadića znajući da bez hapšenja ljudi osumnjičenih za teške zločine nema puta ka EU? Naravno da je znao. Nije Vučić toliki slepac, ali se i tog puta dokazao kao kukavica sakrivena iza skuta glasnog, lažnog i praznog patriotizma.
I Vučićevo dramsko uzdisanje, prenemaganje, kuknjava i njegov poznati pesimizam su ništa drugo do kukavičko bežanje od odgovornosti. Čovek koji se bavi politikom, a pride je još i premijer , ili je optimista, ili je kukavica. Šta uopšte znači biti pesimista u životu, a kamoli u politici?
/Ako nešto bude, biće, ako ne bude, nisam ni mislio da će biti jer sam po prirodi pesimista?
I na kome to hrabri premijer vežba mere štednje? Na roditeljima koji imaju penzije od devedesetak hiljada? Zašto ne sme hrabri premijer da takne partijski zapošljavan kadar u drzavnom sektoru? Tamo bi sigurno najviše uštedeo, ali, da, avaj, zbog toga se gube glasovi. Za tako nešto treba politička hrabrost, a mi pricamo o Vučiću.
A korištenje poluga političke moći da bi se ugasio Utisak Nedelje, gostovanje na TV gde su jedini sagovornici poslusni voditelji, pretvaranje katkad očajno loših prevaranata u odlične poltrone, su sve eklatantni primeri Vučićevog političkog kukavičluka.
I na kraju , već mesecima na naslovnoj strani sajta B92 nema bloga čija je tema kritika premijera Vučića. Toliko je osetljiv i hrabar srpski premijer koji se juše stropoštao u parlament ko u svoj podrum držeći lekciju šačici opozicionara o kukavičluku.
A rebalans rebalansa? Za to treba hrabrost.