Zdzislaw Beksinski
- UMRIJEĆU! – dreknu Damir iznenada, prenuvši iz kolektivne letargije kompletnu ekipu za šankom. Zadimljena tišina, što se domaloprije omamljeno lelujala nad glavama nas nekoliko standardnih blejača u klubu HN pozorišta, biješe nepovratno raspršena.
- Pa, svi ćemo umrijeti – dobacih mu, sastavljajući svoje pocjepane misli.
- Ali ja ću umrijeti za dvaes sekundi. – nastavi Damir da viče, vidno uzrujan.
- Otkud ti to ? – upitah zajedljivo
- Čujem...
- Šta čuješ, majke ti ?
- Čujem kako dolazi. – odgovori on, tupo zurećei ispred sebe, sad već vidno blijed.
- Dolazi ko, jebote, o čemu to pričaš?
- Sakupljač ... sakupljač zrna. Tako izgleda.
- Izgleda ko? – dobaci Zura –Stvarno, o čemu ti to trabunjaš? Nisi baš toliko pijan.
- Nema nikakvog kosača pod kapuljačom. To je ustvari ... maglena vrana... Ona dolazi da pokljuca zrna sa zemlje ...Ta zrna su duše...valjda...šta znam ...Evo je! ...Stiže. Čujem sjenke njenih krila kako šušte ...
- Opa, pa to je već čista poezija. A od kad ti to vjeruješ u te religiozne pizdarije?
- ...
- Ej, šta ti je? Jesi dobro? Oćeš da izađemo na svjež vazduh ? Damire!... Jebote, umro čovjek.