Dva bosansko-hercegovačka intelektualca, Esad Bajtal i Mile Stojić, kao i jedan hrvatski, Boris Dežulović, svojim najnovijim kritičkim istupima pokušali su da raskrinkaju ovo jalovo i "prodane duše" ponašanje većine balkanske inteligencije.
Esad Bajtal na linku:
http://www.youtube.com/watch?v=nSjwz2Muc7c
Mile Stojić u tekstu "Kratka povijest prepadanja": Višemjesečne demonstracije u Ukrajini postigle su svoj cilj - smijenjen je kleptokratski i bahati režim Janukoviča i proces će se dalje razvijati svojom imanentnom logikom. Kad su u pitanju opće demonstracije u našoj zemlji, stvari se polagano zatupljuju i zamagljuju, njihova se interpretacija odvija uvijek uz ono licemjerno „da, ali".
Nitko od prozvanih vlastodržaca ne usuđuje se izreći osudu te pobune, ali uvijek je tu lukavo smišljena zadrška: ne smijemo vlast prepustiti ulici, jer ćemo ući u anarhiju; ili: podržavamo pobunu, ali osuđujemo huliganstvo; ili: demonstracije nisu toliko masovne kao u Ukrajini, ne može stotinjak ljudi promijeniti sistem; ili: vlast se dobija na izborima, a ne na ulici itd.
Međutim, valja podsjetiti da su oni koji su dobili vlast na izborima, bilo da se deklariraju kao desni ili lijevi, ubrzo svladali pravila institucionalizirane korupcije, koja se uvijek odvijala u sjenci obrane vitalnih nacionalnih interesa. Pljačka se, piše Aleksandar Hemon, događala kroz „besramnu eksploataciju etničkih razlika" i vlast se tom eksploatacijom i dan-danas pokušava braniti. Njeni protagonisti u medijima proizvode nove strahove i nacionalnu podozrivost, vjerujući da će nagovještajem tobožnjeg novog međuetničkog rata sirotinji uliti strah u kosti.
Pojedini vlastodršci idu toliko daleko da ovaj krik očajnika pripisuju međunarodnoj zajednici, Evropskoj uniji (što rek'o Dodik), dok su neki od najčešće prozivanih na demonstracijama stavili svoje medije i mediokritete u službu prosvjednika, vjerujući da će tako demonstrante zloupotrijebiti za eliminiranje svojih političkih protivnika. Najkoncizniji opis našeg stanja izrekao je nedavno u jednom intervjuu Bogić Bogićević konstatacijom: živimo u političkom blatu. I sad, oni koji su proizveli to blato u kome se svi gušimo, pokušavaju krivicu svaliti na druge.
Plima političkog fatalizma koja navire sa svih strana, međutim, najveći je neprijatelj ove zemlje. Ona jedina može sve pozitivne napore strovaliti u ništavilo. Komentari koji se ovih dana mogu čuti u prolazu tipa „a neće od toga biti ništa", „sjaši kurta da uzjaši murta", „prosvjednici su naivni i ne znaju da se ništa ne može popraviti" - najveći su saveznik održanju postojećeg statusa quo.
Ljudi koji danas ne dižu svoj glas, a tu prije svega mislim na protagoniste naše intelektualne „nadgradnje", književnike, profesore i akademike - nisu ni zaslužili drugo no da žive u ovom blatnom brlogu od države, jer jedino u tom glibu mogu zalijevati svoje mizerne sujete i napuhane karizme."
A Boris Dežulović u "Slobodnoj Dalmaciji": "..Novinski komentatori, profesori političkih nauka, nezavisni intelektualci, književnici, blogeri, biskupi, sociolozi, analitičari, geostratezi i znanstveni novaci s Instituta za međunarodne odnose ispisali su u tjedan dana valjda deset hiljada stranica i u dirljivom konsenzusu nacionalne pameti zaključili kako je ono što se prodaje kao "pobuna gladnih" tek dobro smišljena bošnjačka ujdurma uperena protiv Hrvata i Srba, na što bosanskohercegovački Hrvati - mudri i neprejebivi kao uostalom svi Hrvati na svijetu - nisu i neće nasjesti.
U veličanstvenoj zamjeni teza, sve ono što je bilo bjelodanim dokazom da je do demonstracija, baš kao i pratećeg nasilja nad "društvenom imovinom", došlo spontano - splašnjavanje nereda, plenumi građana, bolno naivni zahtjevi, zbrka među revolucionarima, njihova "razotkrivena" prepiska, otimanje za čast i slavu "vođe" - izvedeno je kao dokaz da je "revolucija" organizirana, a činjenica da je do pobune došlo u većinski bošnjačkim kantonima kao dokaz da je organizirana u bošnjačkom političko-obavještajnom podzemlju.
Ako je pak organizirana u bošnjačkom političko-obavještajnom podzemlju, posve je jasno koji joj je cilj.
Bošnjacima, naime, i gladnima i sitima, i pametnima i glupima, i beskućnicima i ministrima, samo je jedna stvar na pameti: zajebati Hrvate. Ronit će Bošnjak po kontejnerima, prositi po ulicama, pasti travu i jesti govna, bauljat će dnom vlastitog života ako treba, ali će zajebati Hrvate. Da, i Srbe.
Ništa Bošnji ne smeta, nikad mu nije dovoljno loše da ne može biti gore, ni oko čega se on ne može dogovoriti, ni ekskurziju ne umije organizirati, a kamoli revoluciju, ali ako je za zajebati Hrvate i Srbe - dakle za unitarnu Bosnu i Hercegovinu s bošnjačkom većinom - izaći će na ulicu i popaliti sve kantonalne vlade ovoga svijeta.
Prema tumačenju hrvatske inteligencije, samoga skorupa svjetske pameti, pobuna nije moguća izvan etničkog okvira. Ne postoje gladni, siromašni ili nezaposleni: postoje samo gladni Bošnjak, siromašni Srbin ili Hrvat bez posla. Hrvat bez posla je oksimoron: ako je Hrvat, ako je dakle ostvaren kao etničko biće, koji će mu kurac još i posao?
Tako organiziran, svijet je savršena dvodimenzionalna ravna ploča na kojoj su sve koordinate nacionalne i etničke. Nesporazumi su na toj ravnoj ploči mogući samo tamo gdje nisu jasno povučene etničke granice. Recimo, u Bosni i Hercegovini.
Gdje Hrvati nemaju entitet, Srbi nezavisnost, a Bošnjaci državu. Na tom divnom, ravnom svijetu na ulice se izlazi samo za etničke granice, teritorij i državu. A hrvatski Hrvati, hvala Dragome Bogu gdje čuo i gdje ne čuo, svoju državu imaju. I to bi otprilike bila poanta cijele priče..."