Prvi skandal jasno govori da ni nova, rekonstruisana vlada, ne može da uredi jedno od svojih preduzeća i barem na tom primeru pokaže da zaista vodi računa o stanovništvu Srbije, već bensediniranom i telenoveliranom. (Šok povodom pogrešno i površno interpretirane izjave savetnika ministra privrede o budućim penzijama od 200 evra indikator je dubine masovnog očaja i beznađa.)
Drugi primer u vezi sa povlačenjem kontroverznog predloga Zakona o radu upućuje na oštrinu borbe i rivalstva interesnih grupa u Srbiji, i to u situaciji kada je radništvo ove zemlje prisiljeno čak i na bezumne akte samopovređivanja ne bi li se izborilo za elementarne stvari: redovne plate i overene zdravstvene knjižice.
Pod maskom reformi u Srbiji se nastavlja „pobednički" hod tzv. liberalnog kapitalizma, oličenog u dosadašnjoj praksi: štednja, stezanje kaiša, smanjivanje tzv. subvencija, kako bi siromašni postali još siromašniji, a gazde, tj. poslodavci još bogatiji.
Mladi hrvatski filozof Srećko Horvat je u jučerašnjem razgovoru sa novinarkom „Radio Slobodna Evropa" Brankom Mihajlović to opisao na sledeći način: „...Nedavno je, u jednom dokumentu pokazano, da je od svih sredstava koje je Trojka (Međunarodni monetarni fond, Europska komisija i Europska centralna banka) dala Grčkoj u valovima paketa pomoći, da je 98 posto otišlo, ne u Grčki realni sektor, nego natrag bankama, koje su platile dug da bi se situacija u Grčkoj popravila. Dakle, samo dva posto je otišlo u realni sektor.
Alternativa je jasna. Alternativa nije dalje zaduživanje, nego revizija duga. To je nešto za šta se recimo zalaže Aleksis Cipras, lider grčke opozicione stranke Siriza, po uzoru na poznatu konferenciju o otpisivanju većine njemačkoga duga nakon Drugog svjetskog rata. Tada je situacija bila obrnuta , Njemačka je bila dužna španjolskim, portugalskim i drugim bankama. Situacija se preokrenula i mjesto da danas imamo situaciju da se zemljama, koje su u lošijem stanju, zaista pomogne, ne kroz nova zaduživanja, nego kroz neki vid solidarnosti, trenutno imamo nova zaduživanja i uništavanje tih zemalja....
Zato kažem da je važno gledati druge zemlje i što se njima dogodilo. Kada je prije dvije - tri godine tadašnji talijanski premijer Mario Monti dao onu neslavnu izjavu da je monotono imati posao do kraja života i da se ljudi moraju naviknuti da će stalno morati mijenjati posao jer živimo u takvom dobu, mi smo mislili da se to dešava u Italiji i da to nema veze sa nama. Međutim, na globalnom nivou tržište rada ide u smjeru ka većoj prekarizaciji i deregulaciji tržišta rada. To u prijevodu znači da vas poslodavac više neće uzimati u stalni radni odnos, da vam bilo kada može dati otkaz. U Hrvatskoj se sa tim izmjenama Zakona o radu predviđa da se trudnice mogu otpustiti. Moja generacija ljudi, koji su u tridesetim godinama, zapravo samo mogu sanjati da će uopće doći u mirovinu jer se dob produljuje. Radni tjedan se produljuje. Taj trend koji se odvija u čitavoj EU je sada došao i u Hrvatsku i Srbiju."
I najzad, poenta Srećka Horvata: "...sada, posebno u Srbiji, postoji glad za progresivnim idejama. Ljudi uviđaju da će Zakon o radu više promijeniti njihove živote, nego neka sapunica ili Ravna gora."
Proleće 2014. u Srbiji biće vruće, da ne kažem usijano. Sve karte su na stolu, uključujući i one ulične. Problem je samo što taj sto nije okrugao, već na - ćoše.