Jahaše jednom jedan Car na čelu svoje ogromne vojske sve do kraja Sveta. Kad tamo a ono Tamni Vilajet! Velika okovana vrata behu crvene boje (moj sin ih je video u toj boji). Šekspir još ne beše u planu da se rodi ali i Car i doglavnici njegovi i sva vojska ostala, behu u dilemi: Ući ili ne ući! Rasprava se otegnu na dva dana i bi doneta odluka, ko želi neka uđe, ko ne želi neka ne ulazi. Nije baš kao Solomonova ali joj se ne može spočitati nedemokratčnost. Skoro polovina doglavnika i vojske odluči da uđe u Tamni Vilajet. O tome da li je Car ušao u Tamni Vilajet, podaci su se izgubili u vihorovima Istorije.
Potraja to nekoliko dana, Ostatak doglavnika i vojske se ulogorio ispred Tamnog Vilajeta, jeli su, pili ali su neprekidno bacali pogled na ulaz u Tamni Vilajet. Petog ili šestog dana, počeše da izlaze oni koji behu ušli u Tamni Vilajet. Oni koji ostadoše napolje, okupljahu se oko njih i zabezeknuto ih gledahu! Svi koji izlažahu iz Tamnog Vilajeta, bejahu raščupani, bosi, krvavi, dronjci visahu s njih. Ni traga ne beše od svile i kadife, sjajnih oklopa, dijamantima optočenog oružja, nigde rasnih konja...Na silna pitanja, izašavši mučahu, gledajući da se što više udalje od crvenih vrata Tamnog Vilajeta! Onda Car (evo ga pojavio se!) naredi da ih okupaju i obuku kako dolikuje pa da se krene nazad u njegovo Carstvo.
U povratku, kad malo dođoše sebi, neki stresavši se, kroz zube promrljahu: Servia!