Ispred Histofiziološkog instituta, tamo negde sedamdeset šeste, stojimo Dubravka Jovanović i ja, pred vežbu, i razgovaramo i tome zašto se pop muzika tako zove.
Ja tvrdim da to pop znači prasak, eksplozija, a Dubravka kaže da može i to, ali da ona misli da je pop skraćenica od popular…
To je bila uzgredna tema, u stvari smo se dogovorili da joj vratim knjigu o Staljinu Roja Medvedeva koju mi je dala na čitanje, što ću ja i učiniti par dana kasnije i tom ću prilikom upoznati jednog od budućih članova Idola.
Ova asocijacija tema je nekog, možda, budućeg teksta, ovde je reč o drugoj stvari načetoj u mom prošlom blogu ("Šta se to tamo peva?"), a koja se odnosi na problematiku aktuelne pop-muzike, iz milošte nazvane turbo-popom.
Ta stvar je današnja realnost u kojoj je Dubravkino tumačenje pop muzike pobedilo. Nema više ni praska, ni eksplozije, ni pobune, ni subverzije, ni distance, ni slobode, ni kreativnog ludila...al' ima popularnosti. Nešto što je nekad bilo organic music sada je genetski modifikovan audio/video proizvod.
Dok pišem ovo uzimam u obzir da sam mator i da sam zakeralo, da je ovo novo vreme s novim pravilima i novom vrstom heroja i da, verovatno, ne razumem duh aktuelnog trenutka.
Istina je da sam, osim u nekoliko kratkih i netragom nestalih trenutaka, uvek bio star i zakeralo i uvek sam se osećao kao da živim u vremenu čiji aktuelni duh ne razumem. U toj sam situaciji svoj na svome.
Ali trudim se da razumem!
Upravo, u okviru tog mentalnog napora javilo mi se kako su svi ti biološko-hemijsko-tehnološki proizvodi industrije zabave isti, odnosno funkcionišu po istom ideološkom i vrednosnom ključu, na identičan način inkorporiraju različite žanrove, iskustva, zvukove i silikonska pomagala, bilduju u istoj teretani, i to za finalni proizvod daje aktuelni miš-maš koji se tamo zove Rijana, ovde Ceca, a na trećem mestu već nekako drugačije, al' prigodno.
Nije se mastilo kojom sam ispisivao svoj zaključak ni osušilo, a primio sam određeni broj zamerki. One su se uglavnom svodile na to da mešam babe i žabe. Neki su me optužili da samim poređenjem folka i popa, u stvari, branim Cecu, i dodali da je to skandal i da mi takvo ponašanje ne priliči. Kritičari mog teksta skrenuli su mi pažnju da postoje određeni elementi Cecine biografije koji bacaju senku na njen rad i čine ga neprihvatljivim za sve nas koji smo devedesetih gutali suzavac i da zbog toga ona nikako ne sme biti upoređivana s Lejdi Gagom. Bilo je i onih koji su njene pesme kritikovali s muzičkog aspekta. Pretpostavljam da se ti mnogo bolje razumeju u muziku od mene, pa se nisam upuštao u tu vrstu debate, nego sam se vratio onom što mi se čini intrigantnijim, a to je pitanje da li umetnikova biografija određuje njegovo delo. Odnosno, da li mi, konzumirajući nečiju umetnost (ovde se reč umetnost koristi u svom najširem značenju), treba da vodimo računa o nečijem privatnom (ali javnom) životu, političkom angažmanu i sl...ili za to ne treba da hajemo? Da li umetnikov život određuje vrednost njegovog dela? Da li je nečija umetnost bolja ako je umetnik osoba prepuna vrlina i obrnuto?
To su pitanja koja su mi se činila umesnim. Prisetili smo se i nekolicine pisaca čije su biografije kontroverzne, koje u sebi sadrže «desna» ili «leva» skretanja i na koje se odnose ove dileme. Pomenuli smo Knuta Hamsuna, Ezru Paunda, Kurcija Malapartea, Luj-Ferdinanda Selina, Andre Žida...setili smo se Crnjanskog, Ive Andrića, Dragiše Vasića, Mome Kapora...
Pa su bili pomenuti «EKV» i «Riblja čorba»...a juče se, nehotice, u debatu uključio i Peca Popović koji je (u Blicu) objavio odgovor na neke novinske tekstove u kojima mu je zamereno što je išao na koncert «Prljavog kazališta»...
E sad, nameće se i dodatno pitanje. Zašto bi se rasprava ove vrste završavala na poseti nekakvom koncertu ili na gledanju filmova Leni Rifenštal? Zašto bi se ona odnosila samo na one koji se bave umetnošću? Zašto se zapitanost ne bi prenela i na političare (i podršku političarima) koji u biografiji imaju šovinizam, nasilje, ratno huškanje, glorifikaciju ratnih zločinaca ili nešto tome slično?
Dakle, kakav je odnos biografije i dela i da li taj odnos za publiku uopšte treba da bude relevantan?
Jednostavnim rečima, da li je danas svako prihvatljiv bez obzira na svoja (ne)dela, al' jedino Ceca nije?