U čemu je fora sa masovnim kuvanjem po tv kanalima?
Vidim (u prolazu) kuvaju tu i profesionalci, i poluamateri, pjevači, glumci, sportisti, političari, blogeri, samohrani biznismeni, multimedialisti, spisopisci, ikonozborci, a nikad da se neko od njih posječe, opeče, isfleka ... Sama jela variraju od krajnje egzotičnih, neobičnih i nejestivih, tradicionalnih (iz svih krajeva svijeta), starinskih, standardnih sa forom, standardnih bez fore (jednom je u jutarnjem programu RTCG-a kuvar napravio salatu, zelenu, običnu: oprao je, stavio u zdjelu dodao so, ulje i sirće - i salata je gotova!)
iii ... dobro, kad će napokon izmisliti televizore sa mogućnošću emitovanja pratećih (mio)mirisa. Da predstava bude kompletna.
A screen taste? Pa ga fino dotakneš prstom (mada može i direktno jezikom), prst lizneš i osjetiš ukus jela koje se upravo krčka na tv-u. Tako odmah znaš vrijedi li se bakćati oko tog recepta ili definitivno nije po tvom ukusu.
A može i interaktivna varijanta: daljinskim upravljačem mjenjaš začine i odnsose namirnica mjenjajući ukus jelu. Pa opet lizneš da probaš ... e, ovo je već bolje.
Sve očekujem da naletim i na neki kineski kanal, na kojem će da tranžiraju kučiće i mačiće (u živo) ili ih žive potapaju u ključalu vodu, ili kako već idu ti njihovi sado-recepti.
Ne bi to bilo ništa manje degutantno od ovog besomučnog prženja i pečenja svakojakih jela pred nosom polugladnog naroda.
Što bre ne prave emisije u kojem će objašnjavati kako od gotovo ničeg da napravite djeci večeru, kako od običnih prženica napraviti nešto više pomoću malog kulinarskog trika. Kako stvarno skuvati cipelu, a da bude sočna i jestiva. Šta sve možete spremiti od onoga što nađete u kontejneru. Nešto kao urbano preživljavanje, postavljanje zamki za golubove, salata iz parka, čorba od bubašvaba ...
Dobar tek za XXI vijek, narode.
Moj definitivni favorit (otkidam na ovaj švedski humor):