"Sine moramo da pitamo mamu... Znaš da imamo bebu u kući..."
"Ali kad te molim."
"Moramo da pitamo mamu."
"Ali tata on nikog nema... Samo mene. I noga mu je povređena."
"Sad ću da pitam mamu."
"Pa zvao sam je i ona rekla da nema šanse.... Petoro smo u kući a imamo bebu."
"Ajd sad ću da probam."
Slikam malog psa i malog čoveka i smišljeno šaljem na njen mobilni. Kao što sam očekivao zvoni telefon za par sekundi.
"Znam. Zvao me je Ivan. Pa nemamo ga gde.... Ali je baš lep pas."
"Pa da ga uzmemo?"
"Ma nema šanse... Dok ga naviknemo da piški napolju ima da nam se usmrdi kuća... A i ko zna kako će Vasilije da ga prihvati... Evo sad ćemo mi da siđemo da ga vidimo."
Ivanu oči pune velikih okruglih suza veličine lešnika. Briše ih već natopljenom majicom.
"Šta kaže mama?"
"Sad će da siđe.... ali mrka kapa."
"Pa šta će kuca da radi bez mene? On nema nikoga."
"Ne reče mi , jesi li mu dao ime?"
"Jesam."
"Koje?"
"Žućko."
"Pa kako bre Žućko kad je beo kao sneg."
"Volim to ime. Uvek sam voleo da imam psa koji se zove Žućko."
Prvi se pojavljuje mali Vasa koji odmah procenjuje da je Žućko idealan za kod nas.
Par trenutaka kasnije i mama Jovana dolazi i spontano se oduševljava Žućkom.
"Jao što je lep" Spontano odreaguje mama.
"Pa gde si ti mali?" obraća se Žućku
"Mnogo lep pas" Kaže više za sebe.
"Mama molim te da ga uzmemo. On ima samo mene." Mali čovek sa suzama u očima. Već sat vremena, sažaljeva malog psa.
"Pa sine kako ćemo... Znaš da on ne ume da piški u veceu, ... A i ostavja dlake, može da...." Gleda u mene. Ja već smislio pravac.
"Čekaj sine da te pita tata nešto. Jesi li video nekad psa da čita novine ili vozi kola?"
"Nisam."
"Jesi li video psa da igra video igrice?"
"A jesi li vodeo psa da sam sebi zavija nogu."
"Pa nisam."
"Dakle postoji neko ko ga je previo i ko se brine o njemu. Neko kome je on, verovatno pobegao i tako kao ti plače i traži ga."
"Ko su ti ljudi?"
Dok mi pričamo Žućko kao da kapira da se o njemu radi, ustaje da se pokaže i prilazi onom ludom crnom mačoru, bez jednog oka,
koji ume i odrasle ljude da napadne. Neiskusni Žićko se precenio. U odmeravanju snaga i buljenju jednog u drugog, naš Žule prvi sklanja pogled. Zli porčnik mačijeg sveta je zadržao dominaciju nad platoom ispred zgrade. Žuća, strateški beži Ivanu među noge.
“Sine moramo da ostavimo Žućka napolju... Mislim da živi tu negde u okolini i da ga njegovi vlasnici već traže. Šta ti misliš?”
Dok se lomimo da li da zadržimo žućka ili ne komšika sa prvog sprata koja je nedavno dala na uspavljivanje pekinezera 17 godina starog predlaže da ga uzme ona kod sebe dok se ne jave vlasnici.Morala je još da obeća da Ivan može da dođe i danju i noću, kad god poželi da se vidi sa Žućom.
Sve ove slike koje vidite zakačio sam, po navici i na fejsbuk i na tviter. Kad javi se moja drugarica Tanja:
I tako smo mi proveli sadržajno dan, uz lepog malog psa, suze i klasičnu porodičnu dilemu "Pas da ili ne".