Prvo je primetila majušnu tačku između grudi. Pa malo levo. Tu negde gde je zamišljala da je srce.
Ogrebala sam se.
Ništa strašno.
Onda je prošao jedan ponedeljak. Pa drugi. Treći. Četvrtog ponedeljka, kada se pogledala u ogledalo, videla je omanji bledo ružićasti krug na levoj dojci.
Izgleda je neki ekcem.
Namazaću kremu.
Onda je počelo da svrbi. Što je upornije mazala kremu, to je više svrbelo. Iako je lepo pisalo - Protiv svraba i crvenila!
Petog ponedeljka čitava leva dojka je bila upaljena. Krenula je da se češa. Prvo je to radila krišom, olovkom. Onako usput. Nehajno. Skoro senzualno.
Onda joj je postalo svejedno gde se nalazi. Češala se kod kuće, na poslu, u autobusu, na ulici, u redu na kasi... Ljudi su počeli da je zagledaju. Da se odmiču. Da okreću glavu na drugu stranu. Da se mršte.
Osmog ponedeljka se na levoj dojci crvenilo skupilo u oblik srca i počelo da pulsira. Lepo je mogla da ga napipa i prati kako se steže i opušta dok pumpa krv. Mogla je da pomiluje život sam.
Izgledam kao pokazna lutka za studente medicine.
Pipnite ženu sa srcem!
Devetog ponedeljka je shvatila da se čuje. Kucanje. Tu-dum. Tu-dum.
Tu-dum.
Srce je pevalo.
I svrbelo.
Neizdrživo. Nije pomagalo ni kada stavi ruke na uši, zatvori oči i zapuši nos. Ni kada obuče debeo džemper. Od češanja su počele da se otvaraju rane.
Pa...nemam baš puno izbora.
Vreme je.
Psi su prvi namirisali krv.
Ljudi su se malo čudili...
A onda zaboravili.
Čiča miča i gotova priča!