Ovo nije ni evroskeptični ni antinemački ni nacionalistički blog.
Ako je išta, onda je samo - skeptičan.
Već dugo iritiraju Uslovljavanja ova i ona, ovakva i onakva, logična i nelogična, dobronamerna i „dobronamerna".
Kao Uslov neki Amerikanci pomenuše i prihvatanje proizvodnje GMO hrane.
Danas Angela i dalje ne odustaje od definisanja „susedstva" bivšeg dela jedne (kakve god) zemlje i jednog njenog otcepljenog dela.
Angela i danas kao razlog za neku kaznu (slučajno prema Srbiji) pominje ugroženost nemačkih vojnika, koji su tu, van svojih granica (s drugim stranim vojnicima), prvi put posle završetka Drugog svetskog rata. Ako se dobro sećam, prvo angažovanje nemačke vojske van svoje teritorije posle njega bilo je - u bombardovanju SRJ?
"Veoma mi je žao što Srbija do sada ta očekivanja nije ispunila i time nije ispunila preduslove za dobijanje statusa kandidata", rekla je Angela Merkel.
Ona je ukazala i na to da je „Srbija minulih dana doprinela atmosferi u kojoj su nemački vojnici na severu Kosova, u sastavu Kfora, napadani i ranjavani vatrenim oružjem".
„Kažem da to nije prihvatljivo!", zaključila je Angela Merkel.
Nemački mediji podsećaju da na prelazima između Kosova i Srbije već nedeljama traju sukobi kosovskih Srba i snaga Kfora i da je u ponedeljak pucano na dva nemačka vojnika.
Ne znam da li je Angela gledala film svoje frapantno hrabre i divno poštene sunarodnice Beate Niman „Dobar otac - optužnica ćerke". Pred ulazom u današnji Dom Vojske, a tokom okupacije - nemačke komande, pred bronzanom tablom s ćiriličnim slovima ona se iskreno čudi, ona je još više ljuta na svog oca, ona kipti u svojoj spoljašnjoj smirenosti na kojoj se primećuju pukotine: „Ja ne umem ovo da pročitam!? Šta su oni tražili ovde, u zemlji koja nije njihova, čiji jezik ne mogu da razumeju?!" Neverovatna gospođa Niman bila je od rođenja uljuljkivana pričama da je njen otac nevin osuđen. Kada su javili da je umro, ona je počela da istražuje arhive u želji da ga rehabilituje. Tek posle pada Berlinskog zida uspeva da dođe do dokumentacije iz Istočne Nemačke u kojoj pronalazi upravo suprotne dokaze - dokaze da je njen otac počinio zločine u SSSR-u i Jugoslaviji - u logoru „Staro Sajmište".
U filmu se Beate sreće i polemiše s demonstrantima koji u Nemačkoj tvrde da nacističkih zločina nije bilo. Buni se protiv policije koja je odbijala kontrademonstrante vodenim topovima (uz to, pri niskoj temperaturi). Od policije je dobila objašnjenje da oni „samo izvršavaju naređenja". Kasnije, u policiji, tvrdi da u tim strukturama i dalje opstaje stari način razmišljanja.
Ne znam da li je u pravu (asocijacija iz naslova sasvim spontano mi se javila odmah pošto sam čuo Angeline reči), ali nikada mi neće biti jasna potreba i strast za bilo kakvim, a naročito ne velikim petljanjem u unutrašnje stvari drugih država i naroda, a naročito kada postoji teška istorijska opterećenost odnosa s jednom-im od njih.
I, da se razumemo, kandidaturu mi možda zaista i ne zaslužujemo, gledano u nekim apsolutnim merilima (treba li da kažem da mislim sve najgore i o učešću Srbije u ratovima devedesetih?), ali - koja su merila važila (ili, bolje: koja nisu važila) za Rumuniju i Bugarsku, pa i za Hrvatsku? Kako god bilo, kao da smo u crnoj rupi čija nas gravitacija nezadrživo vuče, a drobi nas - polako...
A po ko zna koji put izgleda da bi Zapad mogao da nam pruži neki „antigravitacioni" kanap da se za njega uhvatimo, ali, nekako, ono što bacaju kao da uvek ima neku omču na našem kraju?! S druge strane, sami smo krivi...
BONUS:
(Priredila prof. dr Gabriela Šubert, preuzeto sa sajta Ambasade Nemačke u Beogradu, objavljeno u dodatku "Politici", pre neku godinu - "Guten Tag, Srbijo". Naravno, štamparska je greška kod gen. Pavla Jurišića, po ocu Lužičkog Srbina - nije Štrum, nego Šturm. I, da dodam da je deda Zorana Radmilovića po majci bio Nemac, verovatno je radio u rudniku "Vrška čuka" kod Zaječara, gde se Zoran rodio.)