Poslednjih nedelja intenzivno posmatram lica prolaznika. Ne sećam se tačno ko – ali svakako neko veoma pronicljiv – u vreme najžešćeg beznađa devedesetih rekao je, (citiram po sećanju), da se sva materijalna beda i moralna raspuštenost jednog društva najbolje čita sa lica ljudi na ulicama.
Pošto sam poslednjih nedelja dosta putovao ─ većina žena i muškaraca koje sam na ulicama (Novog Sada, Niša, Bora, Beograda...) susretao izgledali su mi kao da su nekom čudnom srećom pobegli sa mitinga Srpske radikalne stranke, Nove Srbije, ili, ne daj bože, s glavnog odbora DSS-a. Traume, fizičko i duhovno nasilje vidljivi su svuda oko nas. Koštuničin facijalis postaje opšte mesto, a lica ljudi kao da naprosto vape za tim da ih neko ohrabri. Da im kaže neku dobru vest...
Ukoliko su, po Jaspersu, narodi itekako odgovorni za način na koji se njima vlada, tada smo za kulturocid koji nad nama sprovode sva čika Dobričina deca odgovorni upravo mi! Ta magla koju živimo ─ dodatno zamagljena onim odlučnim možda koje tako često čujemo iz usta odlazećegpredsednika─ taj zločin koji aktuelni vlastodršci svakodnevno čine nad vlastitim narodom naprosto mora da se nazove svojim pravim imenom: kulturocid!
Inaugurisan onim poznatim Miloševićevim Malo morgen iz 1991.godine, baš kao i umotvorinama narodnog genija tipa: Ne tražimo ništa novo, samo carstvo Dušanovo – taj kulturocid ovih dana svoju metastazu doživljava Koštuničinim izumom stavljanja Evropske unije pred sudbinski izbor po kom će zapravo EU morati da se opredeli tj. bira da li ćemo da joj se priključimo ili ne – dakako pod uslovima koje ćemo mi diktirati!?
Ma koliko nemali sumnje da EU i neće biti teško da napravi taj po našu budućnost fatalan sudbinski izbor ─ u ime normalnosti u ovoj zemlji dužni smo da učinimo sve da do tog izbora ne dođe. Povlađivanje primitivizmu mase i njeno namerno držanje u mraku jeste najkriminalniji gest koje bilo koja vlast može da učini prema vlastitom narodu. Alter-ego Slobodana Miloševića, koji je danas u stanju da ucenjuje pola sveta kako bi prikrio vlastitu dezorijentisanost i ordinarnu nesposobnost razumevanja vremena u kom živi, mora svakoga dana i na svakom mestu da se raskrinkava i demaskira.
Uhvaćeni u zamku etničkih i teritorijalnih kvaziprincipa, Srbi ni danas nisu spremni da drugima ponude ono što traže i zahtevaju za sebe. Živeći ponovo svoju lošu prošlost, današnja Srbija mora da iznedri snagu koja će na navedeni zločin vlasti prema sopstvenom narodu uspeti jednom za svagda da udari tačku. Zemlja u kojoj se vrhunskom hrabrošću smatra izjava Čedomira Jovanovića o tome kako je prvi uslov normalnog života u ovoj zemlji taj da svima oko nas moramo da pružimo ruku, jeste zemlja u kojoj je nasilje nad drugim ─ pa čak i nad onim drugim i različitim u nama samima ─ i dalje smatra legitimnim i poželjnim izborom. Sve dok ne smognemo snage da stanemo na put takvom izboru ─ bićemo prinuđeni da iznova preživljavamo svoju lošu prošlost.
U narodu bez vlastite stvarnosti, danas je hrabrost reći nemoj, hrabrost je reći dosta, hrabrost je reći pamtim, hrabrost je reći ne pristajem, hrabrost je reći oprosti, hrabrost je reći ne kradi, hrabrost je reći ne ubij, hrabrost je reći volim...
Sve ono što se u ostalim društvima smatra normalnim i svakodnevnim ─ ovde se smatra hrabrim. Srećom, te hrabrosti ipak ne nedostaje. Možda se ona slabije vidi, možda se malo teže čuje ─ ali ona postoji kao jedini pouzdani garant blizine vremena kada će današnja hrabrost napokon postati stvarnost!
Tada će ovo biti mnogo srećnija i normalnija zemlja.