( gle, ponovo naslov na engleskom !?)
Ne znam za vas al' ja mnooogo volem BAS(S). Ili kako je to jedan moj dobar drug, svojevremeno, mudro sročio - Najbolja stvar na svijetu je bas gitara ! I kontrabas mi je takođe potaman. Štaviše, mislim da je sasvim ok da u bendu bude mjesta za oba instrumenta.
Moguće da ova ljubav prema zvucima niskih frekvencija ima svoje izvorište u onoj tipičnoj strani moje crnogorštine, a to je apsolutno pomankanje sluha. Ilustracije radi, jedina kečina koju sam dobio tokom svog školovanja je bila upravo iz melodijskog diktata. To vam je ono kad nastavnica muzičkog odsvira neku skroz prostu dionicu (sa tri prsta jedne ruke) a vi to treba notno da zapišeta. U mom svijetu muzičkog daltoniste sve te note su neuhvatljivo oscilirale oko jedne jedinstvene horizontalne linije u koju su bile preslikane standardnih pet. Nabosti onu pravu je bilo ravno "nabadanju" sedmice na loto-u, što mi je jednom i pošlo za rukom, mislim, zaokružio sam broj 7 koji je i izvučen te nedelje. Ovo sam, naravno, izmislio , ali dobro zvuči... No, pošto ovdje nije riječ o mom muzičkom (ne)umjeću da se vratimo temi vodilji ...
Dakle bas, što deblji, masivniji i masniji, to bolje. Onako, fino podešen za slušanje stomakom.
U BBC-jevom serijalu o popularnoj muzici ( u epizodi o panku i regeu ) ima jedan super detalj kad govore o tome kako su američki muzički djelatnici sa Floride bili fascinirani zvukom koji su pravili Jamajčanski rege i dab producenti. Pošto nikako nisu uspjevali da dobiju taj saund, otišli su direktno po ove rasta-meštre i doveli ih u jedan od svojih high-tech studja u Majamiju. Kad su sjeli za miks pultom, koji je imao nebrojeno više dugmića, kanala i lampica, od onih na kojima su do tada radili, Jamajčani su ih samo upitali - Gdje je ovdje bas? a zatim, pokazane im reglere, podigli do kraja. Na to su ameri poskočili k'o opareni i stali da vraćaju reglere na dolje - A, ne ne ... Jamajčani ih samo blijedo pogledaše i opet - pud gore. Tad je svima u studiju postalo jasno u čemu je zapravo štos.
Obično, kad puštam muziku u svojoj omiljenoj kafani, dobijem primjedbe od ortodoksnih rokera kako se tu čuje samo bas i bubanj. Pretjeruju, naravno, ali bas mora obavezno da pumpa šta god da svira ... Kad gusti zaobljeni talasi vazdušnih pulsacija ispune prostor, svjet automatski postane bolje mjesto.
Neću sad ovdje previše da pričam ni o svojim omiljenim basistima, već recimo prije o ... basadžijkama. Da li ste se ikad upitali zašto ima toliko poznatih dama sa onom velikom gitarom. Kim Gordon, Me'Shell Ndgéocello, Tai Wilkenfeld, Kira Roessler, Kim Deal ... Fine, ljupke, ženstvene, kad krenu da drombuljaju te debele žice, učini ti se kao da su u priči o rodnoj ravnopravnosti polovima greškom zamjenili mjesta.
Baš kao što je na jednom od koncerata legendarnih Black Flag, Henri Rolins ovako predstavio bend publici - I am Henry Rollins and I have 3 inches. This is Greg Ginn and he has 3 inches. This is Bil Stevenson and he has 3 inches, too...And this is Kira, she has 12 inches!.
Htjedoh zapravo reći da je na ovom blogu bilo dosta priče o gitaristima, amo malo da mu ga damo po BASU!