Milan Nikolić
Ne znam koliko desetina kamera je potrebno da pokrije Tomin životni prostor. Zatim Vučićev, pa onda i Veljin, uključujući bazen i špajz. Nijedan od njih nije gadljiv na uživanje, a "malu sobu tri sa tri" vole samo u pesmi. Radni naslov: "MRTAV GLADAN". Budući da je ministar Dačić "viđen" za Velikog brata, nastojnika ili majordoma vile na Dedinju, u kojoj njegova zemljakinja sa narukvicom oko noge, tihuje i pati, neko drugi bi morao da preuzme ulogu kontrolora nad opozicionarima i njihovim gladovanjem. Mrka bi se zažalio, Cvetković bi zaspao, Malović bi poklekla, Jelena Trivan bi i onako radije sa Dačićem da vidi Cecine haljine i krzna.
Toma Nikolić je uradio sjajnu stvar. Svakodnevni problem građana Srbije šta jesti danas pretvorio je u ideju. Dao mu je smisao. Počela je još jedna bitka napaćenog čovečanstva koje predstavljaju njegove pristalice. Okupljenima je ponuđena najbolja moguća uloga - uloga žrtve. Podrazumevano, u ime viših ciljeva. Sa neodoljivim, hrišćanskim pečatom. Jer, lider je, kako dolikuje, sopstvenu ideju potrkrepio ličnim primerom. Na susret sa fanovima došao je mrtav gladan. Svoje podvižništvo okarakterisao je kao "lični i hrišćanski čin". Beograd je danas bio teatar posebne vrste.
Ono što mu daje komičnu, karikaturalnu crtu zapravo je činjenica da je zasnovan konfliktu koji efektno rezimira priča iz bukvara - "jedna guska rekla drugoj guski da je guska". Razlike između vladajuće i najveće opozicione stranke odavno više ne postoje. Logika izbora manjeg zla je ukinuta. Pojedini Tomini trabanti su veća opasnost po "evropsku ideju" od njega samog. Ali, pitanje je šta su oni, na čije je hrišćanske potencijale i čovekoljublje danas apelovano, uradili sa tom idejom koju godinama drže u svom posedu. Gotovo ništa. Ili bar onoliko koliko će uraditi ovi, izgladneli opozicionari, ukoliko se domognu vlasti. Bez obzira na to što ne mogu da zamislim Velju čiste, a ne masne brade, te sumnjam da će zavet ispuniti, ovom mirnom skupu "gandijevskog tipa" nedostajalo je nekoliko stvari.
Pre svega, saspens tj.napetost, koji pokazuje autentične pozicije predvodnika i stvaran odnos koji imaju prema protivnicima. Nastupanje u ime neke jasne ideje. Šetajući se među okupljenima, ne svojom voljom, već uslovljenošću lokacijom na kojoj živim, primetio sam dve vrste ljudi. Očajnike i veseljake. Dakle, ljude koji zaista nemaju ništa više osim nade da im Nikolić može pomoći i vesele bukače koji se "lože" na parole i urlikanje, bez obzira na gandijevsku zamisao skupa. Njih rado ostavljam po strani, zapitane pred pokretnim stepenicama, njihov cilj je samim dolaskom i masovnošću ispunjen.
Prvi su deo najvećeg dela građanstva Srbije, koje je, prolazeći kroz tranziciju i suočavajući se sa "bolom reformi" (B.T) izgubilo sve što se izgubiti moglo, ali još uvek nije stiglo do te, obećane završne tačke procesa. Sad, da li njeno konačno osvajanje vidi u super moćima Tome Nikolića, još jednoj deceniji za Borisa Tadića, u snovima srpskog junaka Voje K., povratku razularenog haškog optušenika ili u LDP-u koji svakodnevno podriva sopstveni kredibilitet za ono malo sveta za koji ga uopšte i ima - jedine su razlike. Ljudi su gladni pa gladni. Oni su već žrtve. I to ne od juče. Sada ih neko, nepromišljeno i drsko podseća na to da "Srbija zaslužuje i poneku žrtvu". A što? Zar već nije podneta? Ili - postoji li žrtva koja nije podneta? Na šta je ovaj, Performer dana, mislio? Na Srbiju ili sebe, odnosno Srbiju pod njim te njega na Srbiji? Da li je umiranje za partiju suština njegove poruke za promene?
Odvartno je igrati se sa takvim stvarima. Glad je teška, nesnosna, ona suočava čoveka sa njegovim krajnjim granicama. Hladnoća, takođe. Neoprostivo je zloupotrebljavati beznađe. Ili i u tome ima nešto hrišćansko? Nije da ne liči.
Ovaj "strogo kontrolisani performans" je u svom krajnjem ishodištu - tragikomičan. Po hiljaditi put - centar grada pod opsadom.Ikonografija gotovo ratna, a ispod svega toga - lakrdija bulevarskog pozorišta. Ministar Dačić fizički nije prisutan, ali se njegova veličina, demokratičnost i evropejstvo osećaju svuda. Svaka uniforma suočava sa tim. I sa još nečim. Sa sopstvenom nepotrebnošću, uzaludnošću. Gledaš te momke koji stoje, kao pod konac, i smeju se. Ništa se neće desiti, ništa se i ne dešava. I njima je to jasno. Još jedan demagog će sa nekakvog platoa skupljati poene za sebe i svoju ekipu. U ovoj postavci stvari nema napetosti, već sam rekao, to je igrokaz mlake dramaturgije, puko foliranje u cilju dokazivanja živosti jedne političke opcije. Sve strasti su odglumljene, glavni junaci mogu da se užive u šta god žele. Da razmene najteže reči, da žrtvuju živote svojih sledbenika, i da se sutradan (nacionalno) pomire. Mimo same postavke, ne događa se ništa. Tu i tamo neko piša iza ćoška. Neko drugi pokazuje prstom kada vidi prolaznika ili prolaznicu sa zelenim pramenovima, treći se čudi koliko je u Beogradu skup burek.
Tragikomičan uvod u još jedan, mogući, reality show. Ne znam koliko desetina kamera je potrebno da pokrije Tomin životni prostor. Zatim Vučićev, pa onda i Veljin, uključujući bazen i špajz. Nijedan od njih nije gadljiv na uživanje, a "malu sobu tri sa tri" vole samo u pesmi. Radni naslov: "MRTAV GLADAN". Budući da je ministar Dačić "viđen" za Velikog brata, nastojnika ili majordoma vile na Dedinju, u kojoj njegova zemljakinja sa narukvicom oko noge, tihuje i pati, neko drugi bi morao da preuzme ulogu kontrolora nad opozicionarima i njihovim gladovanjem. Mrka bi se zažalio, Cvetković bi zaspao, Malović bi poklekla, Jelena Trivan bi i onako radije sa Dačićem da vidi Cecine haljine i krzna. Najbolje je birati po nezavisnim telima. Nepotkupljivosti u Srbiji trebalo bi da još uvek ima.
***
Prolazeći pored fontane u Knez Mihajlovoj, srećem grupu mladića. Bilo je podne, išli su prema Skupštini. "Peder bree! Peder!" - urlaju i okreću se. Trudim se da vidim ko je izazvao revolt najmlađih među Tominim sledbenicima (ne računajući klince koje su roditelji nosili na ramenima) i vidim njihovog vršnjaka, koji je lako mogao postati žrtva. Razlog - izrazito feminiziran hod, koji on očigledno ne može da kontroliše, ne bi li prikrio ono što grupici smeta, i dugačka, raznobojna ešarpa. Ipak, strasti ima, zaključujem dok navijam da vrckavi uzmakne brže nego što je planirao, a onda zumirajući lica srednjoškolaca koji su krenuli na miting.
Zašto to pominjem?
Zbog toga što želim da diskreditujem Tomine pristalice? Ni najmanje. Sa razumevanjem sam govorio o očajanju davljenika u tranzicionoj splačini u kojoj se i sam koprcam. Sa gadošću o zahtevanju od njih da budu još jadniji nego što jesu.
Zbog toga što verujem da bi sledbenici odkadjesvetaiveka evropskih stranaka zastali, potetošili malog i kupili mu krofnu? No way. Ne postoje dve Srbije. Postoji bezbroj Srbija koje od svojih lidera ponajpre uče veštinu licemerja i foliraže.
Zbog toga što mislim da je to deo tužnog rezimea koje su sve ove godine ostavile iza sebe, kapitalizovanje političke "zbilje" u glavama onih koji će sutra dobiti pravo glasa? Da. Isključivo zbog toga. I to nije samo do Tome. To je do svih stranačkih "lejblova". I do nemuštog, nekomunicirajućeg, nekreativnog aktivizma koji je takođe, najvećim delom, replika političkih elita koje "koriguje". Politika je, u svoj najjeftinijoj formi, ovde pojela sve. Pojela je i današnji dan. Oglodala ga je do koske i potom ispljunula. Sada se od građana, tj.jednog velikog dela koji je danas prošetao gardom, očekuje da do daljnjeg osim politike - ne jede ništa!
24h kasnije - zahuktavanje cirkusa sa naglaskom na melodrami
Gledajući "Utisak nedelje" koji upravo traje i, iz sata u sat, prateći na Internetu promenu položaja tela koje ispod roze prekrivača zauzima Tomislav Nikolić konačni zaključak je da je u Srbiji bilo kakva ozbiljnost apsolutno nezamisliva. A samim tim i politička zrelost i iskrene namere. Trenutno najgladniji srpski opozicionar je počeo kao junak bljutave predstave, a završio je kao cirkuska atrakcija, zamorče sopstvene političke i svake druge nepromišljenosti. Biti u centru pažnje, ucenjivati, pretiti žrtvovanjem sopstvenog života suštinski je infantilno. Na stranu to što, da citiram Srbijanku Turajlić, predstavlja otvoreno ruganje svima koji su u ovoj zemlji i gladni i žedni, i to ne svojom voljom, a na koje niko ne obraća pažnju, koje Boris Tadić neće obići, niti će sa njima "razmenjivati emocije". Takve turneje dešavaju se samo tokom predizborne kampanje i tu, među stranačkim liderima, nema razlike. U međuvremenu, to odbijanje da se poseti "Tadićeva VMA", poređenje sa liderima koalicije "Zajedno" u vreme totalne diktature i mraka, s tim što su oni bili kukavice, po Vučiću, pa pored gladovanja nisu i "žeđali" - liči na koprcanje uceveljenog deteta u radnji sa igračkama kada ne dobije ono što poželi ili tinejdžersku "depresiju" zbog skraćenog večernjeg izlaska. I, kao uvek do sada, neozbiljnost, suštinska neozbiljnost i bezidejnost, umotava se, kako bi "prošla", u formu spektakularne patetike. Motivi su udžbenički: Suze Tomine supruge, grčenje tela, kolutanje očima, vapaj do Evrope. I to je "opcija" za budućnost, vrlo izvesna. Moj utisak je da bi Tomislav Nikolić naradije vratio vreme, pre početka ove reality viktimizacije, smislio nešto drugo za konačno osvajanje svetačkog oreola i utekao iz sopstvenog cirkusa. A u međuvremenu je verovatno i ozbiljno ogladneo. Hitno prebacivanje u bolnicu, te eventualni, ali neopozivi zahtev lekara da mora da prekine sa štrajkom ovog tipa, uspeli bi da ga izvuku iz sopstvene, promašene svetačke drame, koja se eto, zlom srećom, izmentula u "farmersku reality priredbu", a da on kao glavni junak, sačuva barem mrvicu kredibiliteta. Vučićevo napuštanje studija i hitni odlazak da obiđe lidera kome je sve lošije i racionalni (ima li u svemu ovom išta racionalno?) zahtev, krik da prekine sa samožrtvovanjem zbog napaćene Srbije, koja će bez njega patiti još više, potvrđuje ovu varijantu ishoda. Jer, "Neučtiv je Kent kada je Lir lud". U suprotnom, transport u kuću Velikog brata, bilo bi najčasnije rešenje, budući da ova je ovo igrarija tog ranga i kvaliteta. A i "Brat" bi bio spasen od potpunog kraha pred hirovima, tom vrstom treša, overdoziranog piplmetra.