Od republike do imperije (1. dio)

"Demokratija jeste najgori oblik vladavine ako izuzmemo sve ostale..."
Ova poznata recenica ciji je autor britanski premijer Winston Churchill, otkriva svu nasu nesavrsenost ali i nasu spoznaju o istoj. Da su ljudi andjeli ne bi nam vlada ni trebala- rekao je James Madison, pripadnik politicke elite koja je sa kraja 18. stoljeca stvarala americku republiku.
Amerika je mnogima bila religiozna inspiracija, drugima je bila simbol slobode i nade ali isto tako mnogima postala objekt mrznje ili razocarenja.
Gdje je danas Amerika, odakle je krenula, kako je stigla i dokle je stigla, neka su od pitanja kojima cu se baviti u nekoliko narednih blogova.
Preformulisat cu malcice izreku vec pomenutog britanskog premijera i napisati da bi blog trebao biti poput zenske suknje- dovoljno dugacak da pokrije temu, a opet dovoljno kratak da bi ostao zanimljiv.
Iz tog cisto pragmaticnog razloga, svoju pricu o Americi cu podjeliti na nekoliko blogova.

U vreme kad su na americki kontinent, tacnije receno- njen sjeverni dio, poceli stizati prvi kolonisti sa britanskog ostrva, putovanje je trajalo nedeljama, a rijetki su bili oni koji su se vise ikad vratili na stari kontinent.
Amerika je za jedan duzi period imala prirodan stit kojeg su cinila dva okeana. Naravno, razvojem komunikacija kao sastavnog segmenta opste globalizacije, Amerika je postala, ako tako mogu reci, samo jedno od naselja jednog globalnog sela.
Cinjenica da se do Amerike moze doci tek za nekoliko sati, umjesto kao nekad nekoliko sedmica, totalno je izbrisala geografiju kao bitan faktor americke bezbednosti ili njene izolacije od ostatka svijeta.
Sa druge strane, Sjedinjene Drzave su davno odbacile koncept politike izolacionizma; Sta vise- vec gotovo sedam decenija imaju ulogu jednog od, a jedno vreme i jedinog svjetskog lidera.
Americki ustav traje skoro dva i po vijeka, a njen partijski sistem je tek deceniju mladji. Uprkos visevjekovnoj istoriji razvoja njenih institucija, Amerika, bas kao i svaka drzava, ima razne oscilacije u razvoju demokratije.
Na kraju krajeva, koristeci se izrekom Madisona, u Ameirici ipak zive samo ljudi a ne andjeli.
Ono sto jeste bilo revolucionarno u nastanku Amerike jeste cinjenica da je upravo Amerika postala prva republika modernog vremena koja je iz svog politickog ugovora izbacila boga kao aktivnu stranu izmedju naroda i onih koji tim narodom vladaju.
Kad su se 1787. u Filadelfiji okupili delegati iz 12 americkih drzava- članica tadašnje konfederacije, ne bi li se dogovorili oko novog ustava, razlike su bile tolike da se kompromis cinio malo vjerovatnim.
Pitanje robovlasnickog sistema, pitanje nacina delegiranja u novi savezni kongres, pitanje politicke moci centralne vlade u odnosu na federalne drzave- bila su samo jedna od mnogih oko kojih su se lomila koplja.
Ono oko cega je, manje- vise postojao jedinstven stav, bila je revolucionarna ideja da iza sebe ostave taj visevjekovni koncept da bog vlada nacijama, da se bog obraca vladarima ili da bog direktno ili indirektno ucestvuje u politickom procesu.
Bog je izgubio vlast na zemlji, bilo posrednu bilo neposrednu, dok je religiji ostavljena uloga u ocuvanju ili stvaranju nekih moralnih vrednosti.
Moglo bi se reci da je religija izopstena iz politike dok joj je ostavljena uloga kucnog vaspitanja, ali opet po nahodjenju svakog gradjanina ponaosob.
Na koji je nacin razmisljala politicka elita zasluzna za formulisanje politicke filozofije tad stvarane americke republike, mozda najvise ilustruje jedan zanimljiv detalj sa pomenute ustavne konvencije odrzane u Filadelfiji u ljeto 1787.
Benjamin Franklin, jedan od najstarijih "oceva nacije" predlozit ce delegatima da svako zasjedanje zapocnu molitvom.
"Ako strela ne moze pasti na zemlju bez bozijeg znanja, koliko je tek vjerovatno da imperija moze nastati ili propasti bez bozije pomoci?"- pitao je Franklin delegate trazeci od njih da prihvate ovaj predlog.
Bez obzira na Franklinov ogroman ugled, samim tim i uticaj, njegov predlog su podrzala tek trojica delegata od njih ukupno 55. Sta vise, ovaj predlog ne samo da nije prihvacen nego nikada nije postao ni tema glasanja.
Zamislimo da oni koji su stvarali ovakvu americku republiku imaju mogucnost da prate americku politiku posredstvom neke nebeske TV ili heaven internet mreze.
Britanski list Gardian je objavio 2005. da je americki predsednik George W Bush juna 2003. u razgovoru sa palestinskim rukovodstvom izjavio kako mu je niko drugi do samog boga naredio da zaustavi tiraniju u Iraku, da unisti teroriste u Avganistanu, da stvori Palestincima drzavu, a Izrealu obezbedi sigurnost. Posto se pomenuti razgovor odigrao u poznatom Egipatskom ljetovalistu Sharm El Sheikh, zaprepasteni founding fathers, odnosno njihovi duhovi bi se tjesili da je ova vijest mozda samo satiricna podvala srpskog portala njuz.net.
Vjerovatno bi im tek malo laknulo kad je 7. oktobra 2005. Gardian objavio demanti Bjele Kuce koja je ovakve price o predsedniku koji svoju politiku bazira na divanu sa bogom nazvala apsurdnim.
Ono sto bi ih sokiralo jeste pastor John Hagee. Odnosno njegova bajka koju bi mogli odgledati na, pretpostavljam, nekom heaven youtube;
Naime, doticni pastor evandjelisticke crkve je ispricao pricu koju mu je, valjda u povjerenju, ispricao jedan ortodoksni rabin iz jednog mjesta iz Floride. Da, radi se o jednom rabinu i o jednom mjestu. Imena rabina ili bar mjesta bitna nisu, valjda ljudi vjeruju svom pastoru.
Prica kaze da se doticni rabin, inace Demokrata, povjerio pastoru Hagee, inace Republikancu, kako su nekom misterijom ljudi, inace zagrizene Demokrate, na predsednickim izborima 2000. glasali za George W. Busha. Dakle, predsednika te 2000. nisu birali gradjani, ili pak ustavni sud, vec je tu bog presudio dovevsi Busha na presto, pardon in the White House ne bi li isti, kako je to pastor zakljucio, sproveo boziju volju tj. zaustavio tiraniju u Iraku.
Ako ovo nije dovoljno, founding fathers bi dotukla vijest koju su mogli procitati 18. maja u jos jednom britanskom listu, ovaj put Telegraf je objavio vijest pod naslovom "Donald Rumsfeld covered Iraqi Breefing papers with Biblicle texts".
JQ Magazine je otkrio da je u naslovu pomenuti sekretar odbrane izvjestaje o ratu u Iraku stavljao u korice sa slikama iz Iraka iznad kojih su bili citati iz biblije.
Tako je prvog aprila 2003. kad su poceli stizati izvjestaji o zrtvama sa irackog ratista, na koricama izvjestaja stajalo: Commit to the lord what ever you do and your plan will succeed" (Proverbs 16: 3). Ispod ovog citata bila je slika americkog vojnika sa mitraljezom na putu Bagdad Hilla.
Na koricama drugog izvjestaja iz 9. aprila 2003. godine, bila je slika predsednika Sadama Huseina iznad koje je stajao citat: " It is god's will that by doing good you should scilence ignorant talk of fullish men" (1 Peter 2 15).
Dakle tacno 226 godina otkad je politicka elita Amerike odbacila koncept da se izabrani predstavnici republike mogu pozivati na boga kao izvor svoje vlasti ili pak tvrditi da ih bog a ne narod bira, Amerika je dobila predsednika koji je pomislio da je kralj Solomon i pastora koji javno tvrdi da je bog umjesao svoje prste u predsednicke izbore.
Zasto, kako, kada se to bog vratio u politicki ugovor, da li je predsednik Bush jedini takav predsednik- u sljedecem blogu.