Kakva vlada takvi i sindikati. Bez kompasa. Bez ideje. Bez osećaja da zakoni gravitacije važe i u ekonomiji. Sa čvrstom verom u besplatan ručak i teoriju da negde postoji džak sa parama, novcem koji im pripada, a koji im neko nepravedno ne da. Tako da je dovoljno da naprave dovoljno veliki rusvaj, i džak će se otvoriti.
Da li je neko od njih računao koliko bi to koštalo i ko to treba da plati? Da pokušamo.
Država, vlada i političke partije nas godinama uče da upravo postoji besplatan ručak. Još od našeg samoupravnog socijalizma niko nikada nije izvodio računicu koliko šta zaista košta. I uvek se našao neki izvor "besplatnih para". Na našu veliku žalost, svaki taj "izvor" presuši, pa kada svedemo račune, shvatimo da smo za toliko siromašniji i zaduženiji.
U Srbiji je trenutno zaposleno manje od 1.800.000 ljudi. Izgubili smo preko 200.000 radnih mesta u poslednje dve godine.
Od njih, država Srbija direktno zapošljava 450.000 ljudi. Njihova prosečna neto plata je oko 40.000 dinara. Njihove plate (samo plate) koštaju poreske obevznike na godišnjem nivou oko 3 milijarde evra, i to:
- prosveta 130.000 - oko 900 miliona evra
- zdravstvo 110.000 - oko 750 miliona evra
- lokalna administracija 60.000 - 400 miliona evra
- policija 50.000 - oko 350 miliona evra
- vojska 35.000 - oko 250 miliona evra
- republička administracija 30.000 - oko 200 miliona evra
Posle penzija za oko 1.700.000 penzionera, koje poreski obveznici plaćaju oko 4 milijarde evra godišnje, svake godine, plate zaposlenih u državi su najveći trošak države.
Sindikat prosvete traži povećanje plate između 18% i 24.5%. Ako uzmete da je prosečno povećanje 20%, to bi značilo povećan trošak od oko 180 miliona evra na godišnjem nivou.
Odmah za petama je i sindikat policije. Pa sindikat pravoduđa.
I kada bi svima povećali plate za 20%, to bi značilo oko 600 miliona evra.
Naravno ovaj rast bi morao da prati i rast penzija, što dodatno znači oko 800 miliona evra.
Činjenica je da su plate niske. Činjenica je i da su penzije niske. Činjenica je da se teško živi. Činjenica je da troškovi života rastu i da ih plate i penzije ne prate.
Takođe je činjenica da ne postoji besplatan ručak i da ne postoje besplatne pare. Ne možete trošiti više nego što zaradite. Ni u domaćinstvu, ni u državi.
Onaj ko bi trebalo da plati ovaj trošak je privreda. Da li privreda može da podnese ovaj trošak? Naravno, ne može. Ne može da podnese ni ovaj koji joj je trenutno natovaren. Od njega beži u sivu i crnu ekonomiju. Privredi treba smanjenje tereta, ne povećanje.
Ostaje samo jedan način: štampanje para.
Poslednji put smo ovo ludilo izveli ne devedesetih, već pre dve godine. Ukazom vlade smo ispunili predizborno obećanje jedne male stranke i bez ikakvog obzira prema gravitaciji povećali penzije za 10%. Posledica je devalvacija dinara, tako da je ukupan trošak države u evrima ostao isti. Nema besplatnog pravog novca. Ovaj naš papirni može da se štampa po potrebi.
Vlada mora da se odupre ovom i svim sličnim zahtevima. A biće joj teško. Zato što ne sprovodi reforme.
Kako objasniti sindikatu na primer to što je bivši direktor puteva Srbije za korišćenje 180 miliona evra novca poreskih obveznika koje je potrošio na partijsku ekonomiju, dobio "čak" dve godine zatvora. Znate ono: trošite pare svih nas na seoske puteve pa vam dižu spomenike.
Kako objasniti poklone od 10.000 evra po radnom mestu u cilju zapošljavanja u opštinama u kojima gradimo bazu za naredne izbore. Radilo je u Boru, što ne bi radilo u Zaječaru. Za 300 radnih mesta, Gorenju poklanjamo 3 miliona evra. Već smo im poklonili u Staroj Pazovi da tamo prave bojlere. Nikome nije palo na pamet da u Srbiji postoje i drugi proizvođači bojlera i da je nedopustivo na ovakav način privilegovati jednu kompaniju na račun konkurencije.
Izgubili smo preko 200.000 radnih mesta u poslednje dve godine. Koliko stranih investitora i poklona je potrebno da bi se ovo povratilo? Dosadašnji prosek nam je: kupimo 1 za 10.000 evra izgubimo 100 za DŽ.
Kako objasniti sve ostale perpetuum mobile akcije kao što su krediti za likvidnost (sitnica, par milijardi evra) tajkunima da im spasemo od stečaja sve ono što su kupili.
Kako objasniti sve monopole i nemoć države da ih suzbije.
Kako objasniti sveprisutnu korupciju koja nam je pojela društvo.
Kako objasniti potpun nedostatak reformi.
Ako je vlada jednu stvar dobro uradila, uprkos protivljena perpetuum mobile krila vlade, uvela je neke makroekonomske repere. Rekli su da masa plata i penzija ne može da raste brže o GDP-a, već sporije. A u poslednjih 10 godina bilo je upravo obratno. Da potrošnja mora da raste sporije od GDP-a. Da investicije moraju da rastu brže od GDP-a. Da izvoz mora da raste mnogo brže od uvoza. Inače ćemo propasti. Svi zajedno. Put povećanje potrošnje nas je doveo do situacije u kojoj smo. Osim perpetuum mobile dela, ostatak je shvatio.
Ono što još uvek ne znaju je kako da postignu ovo. Za to nemaju ama baš nikakav plan. Za to su potrebne reforme. I kao prva, reforma poreskog sistema.
Do ekonomski održivog, značajnog rasta plata može doći samo uz rast produktivnosti. Srbija ima manje učenika po učitelju od Nemačke. Srbija ima manje stanovnika po lekaru od Nemačke. Kvalitet školstva i zdravstva u Nemačkoj je i pored toga daleko ispred naših. To dokazuje i naš ministar zdravlja. Masa plata u prosveti i zdravstvu mora da raste sporije od GDP-a. Ali uz reformu i racionalizaciju, moguće je i povećati kvalitet prosvete i povećati plate i za više od 20%. Jedino tako.
I umesto da se bave ovim problemima, da sa pravom organizuju proteste i traže rešenje ovih životnih pitanja čije će rešenje posledično dovesti do rasta plata, sidnikati su priču sveli na jednostavnih: 18% do 24.5%. I tako ostaje da se ovom zahtevu, a posebno zaprećenom dvomesečnom štrajku, raduju moja i vaša deca.