Da li je moguće za pola sata napisati dobru priču? Moguće je ako imaš tih pola sata, ali šta činiti ako ih nemaš, a imaš priču, glavne junake, radnju, atmosferu, početak i kraj, središnji deo i onako nije bitan , svi ga preskaču ili ga sami skroje.
Imao sam psa i mačku, drvo i pticu, kamen mi je bio najbolji drug, za pod glavu, guzu, odbranu od malobrojnih neprijatelja, poklon onima koje sam smatrao prijateljima. Imao sam vreme i prostor, bilo je nevažno šta se zbiva van tih vidljivih i nevidiljivih linija, sve je to bilo u mojoj glavi bez opterećenja, jer nije moralo ni biti, moglo me ja napustiti odmah u početku, pa da se do danas potucam gore dole, penjem uz krivudave bajame i ne znam da sidjem. Odozdo bi znali da podviknu je l' vidiš svog kraguja, ima li ti mačke, je l' Petriim na mestu, nema ručka, ako ne sidješ... Znao sam ostajati gore po ceo dan, nije me bilo briga šta oni govore, ja sam gore disao punim plućima, vetar je donosi malo soli sa mora pročišćavao nozdrve, bura bi znala da me otera, durao sam koliko sam mogao...Ona je tuda, pored naše kuće prolazila sa materom, zastala bi i pogledala u vis, bacio bih joj koji bajam, njeni obrazi bi postajali još crveniji. Narednih dana bih stalno bio na bajamu, iščekivao, a nje ne bi bilo. Je l' ti mali silaziš sa tog bajama pitala bi njena mati. Ne, bajam i ja smo isto. Čuj, malog vraga. Ona bi se samo nasmešila i razlila crvenuilo obraza po vratu, čelu i ušima. Poklonio sam joj kamen sa lišajevima kao šapa, umalo me nisu kamenovali evo i tebi koji, a ona je dar držala sa obe ruke, zbunjena, gledajući u mene kako vešto izbegavam babulje. Nosim ga kući, pa i kuća ti je od kamnja, šta će ti još taj. U čekanju, glavom su lutale misli, tada nisam znao da se to tako zove. Zar sve mora da ima ime!?
Kako se onda zove to što sam danima i noćima, da mogla je ona da prodje i kad padne mrak, gulio vrh bajama, kakvo je ime onome što će mnogo kasnije doći, što će me više puta bacati sa bajama, a da neću ni biti na njemu. Vreme i prostor ne pitaju , je l’ ti možeš da shvatiš da smo nemerljivi koliko god čovek pokušavao da nas obuzda, svede na na svoj minimum…od tada su počele da popuštaju one vidljive i nevidiljive linije…upijao sam svaku novinu: voz, sneg, škola, vojska, pesma, muzika, drugačiji jezici i ljudi…sa tim je dolazila garderoba, duža kosa, nešto se čudno događalo unutra, počeo sam na sopstvenoj koži da osećam vreme i prostor.
I došlo je vreme u kojem se čovek lomi, nije mu jasno šta je, hteo bi sve, a ne sme ništa, čak ni svoj glas ne prepoznaje, ponekad neće ni da izađe. Vreme bocka sa svih strana, prostor mu se daje nemilice, bajam postaje sve manji, ne vredi se ni penjati. Skršićeš drvo, mali. Bolje ga podboči da se ne krivi. I tako bi. Išla je sa vode, ispred magarac sa vučijama, a ona sa nekim čovekom, postarijim, bar za naše godine. Nasmejala se, stidljivo, pogleda me iznad ramena, a čovek će ti si taj što si joj poklonio kamen – i prasnu u smeh. A, ona pobeže , kao za magarcem. Bio joj je to muž. Rastuži se bajam, još više se iskrivi, kamen poče da puca…stalo je i vreme, i prostor se negde zakucao. Vrelo je presahlo, nisam čuo kloparanje mlina, poskoci su se zavukli pod kamenje, vetrovi su promenili smer…Po prostranstvu sam tražio slične puteve, nije bilo vreme da pronadjem pravi priključen na mnoštvo drugih ravnih i vijugavih kojima sam možda prolazio ali im nisam zapamtio imena, nisam zapamtio drvo pored puta, nije bilo mačke, psa, kamena… Sve sama pustoš, jaruge i brzaci, iz zemlje munje sevaju, drača me je milovala , od te dragosti vilenio je vazduh i sunce se sklanjalo u budžak.
Kako se ovo zove?! Kako reći nešto što ne znaš šta je!? Ima li još koji bajam da proverim, da na miru saznam poreklo čekanja i nadanja ili to samo jednom pohodi i ne ponavlja se?! Ima li smisla tražiti drugi put, da li su oni unapred iscrtani, pa ne vredi ni tragati za njima dok se sami ne pojave? Vredili se upuštati u brobu sa vremenom i prostorom? Vredili kazati priču ako je tren ? Šta može u tren da stane!?