Deset žena u Angoli pozvane su da učestvuju u izbor za najlepšu u zemlji. Ono što je posebno u ovom takmičenju je što su one samo šačica onih 80.000 ljudi koji su trpe posledice aktiviranja nagaznih mina tokom i posle gradjanskog rata u ovoj afričkoj zemlji.
Izbor za najlepšu je kampanja koju je pokrenuo tridesetšestogodišnji norveški pozorišni i filmski režiser Morten Travik koji to smatra načinom da se pomogne hendikepiranim ženama Afrike i ukaže na probleme koje čovečanstvo ima sa nagaznim minama. Nagrada onoj koja pobedi je velika: proteza za nogu stići će pravo iz Norveške.
Travik je prvi put put boravio u Angoli pre četiri godine. Iznenadio ga je broj ljudi koji su izgubili deo tela, uglavnom noge, u 27-godišnjem gradjanskom ratu koji je okončan 2002. godine. Inspiraciju za projekat dobio je slučajno. U kraju glavnog grada Luande u kome je boravio, mladi su sami, povodom Nove godine, organizovali izbor najlepše devojke u komšiluku. Bila je to veoma lepa, opuštena akcija koja je razgalila svet. Shvativši da je izbor najlepše devojke nešto što ima pozitivan imidž u lokalnoj kulturi, spojio je lepo i korisno.
Krenuo je po zemlji i uspeo da dobije saglasnost 10 žena koje su pretrpele stravične posledice mina i uvrsti ih u izbor. Svaka od njih predstavljena je na najbolji mogući način. Njihov profil sadrži godište, omiljenu boju, željeni posao, ali takodje i podatke o haljini koju nose, minama koje su rasute po Angoli i poredjenjem koliko i jedno i drugo košta.
Medijska kampanje je zavidna i prelazi granice Angole. Odštampan je poseban luksuzni časopis koji se prodaje širom sveta, a izložba fotografija takmičarki putuje Evropom. Na web stranici projekta (www.miss-landmine.org) posetioci mogu dati svoj glas nekoj od kandidatkinja.
Na prigodnoj svečanosti koja je zakazana za 4. april naredne godine - Dan Ujedinjenih nacija posvećen borbi protiv mina - proglasiće se dve pobednice. Jedna će to zvanje poneti zahvaljujući glasovima posetilaca web stranice, a drugu će odabrati poseban žiri. Ili će to možda biti jedna ista?
Nosioci projekta očekuju da će pokrenuti stvaranje mreže žena koje su preživele ranjavanje minama u Angoli. Samo da naglasim: jedan od ciljeva akcije je da se naviknemo da ove nesrećne žene i druge unesrećene ne zovemo više žrtvama nego preživelima. Humanije je.
Projekat je, medjutim, izazvao podeljene reakcije. Pored brojne podrške, neki aktivisti i medjunarodne agencije kritikuju ovakvo prikazivanje afričkih žena kao senzacionalizam i iskorištavanje. Jedan od blogera na sajtu koji se bavi odnosom prema afričkim zemljama napisao je: "Ako ste se pitali koliko neki ljudi mogu nisko da padnu, onda se ovim dobili odgovor." Ipak, svi se slažu da koliko god ovaj projekat bio kontraverzan, podsećanje na kobne posledice korišćenja mina i veća svest o onima koji žive sa posledicama je već velika stvar.
Sa svoje strane, Travik u svom poslednjem intervjuu kaže da po njemu "ove fotografije zrače ponosom, dostojanstvom i kontrolom. Možda je to ono šta izaziva neke ljude - drugačiji način prikazivanja hendikepiranih ljudi? Ovaj projekat je izazov za uobičajene standarde lepote i provokacija naših stavova prema hendikepu".