...ili "One of those nights"
I ,, tu nema puno šta da se priča,
Ostani ako hoćeš, nije mi važno noćas
samo me poštedi
noćas filozofijama o životu,
,
umetnosti , ti ne shvataš šta je umetnost ,
umetnost preživeti ovakvu noć
koja pritiska svojim ogromnim stopalom
svom težinom mraka koji ti jaše na leđima
Noćas mi treba neko ko će da ćuti I razume moje brbljanje...
..
U početku žuriš koracima od sedam i više milja
,prosto letiš , prepun , snage , nade ,grabeći , ,
a ne obraćajući dovoljno pažnju na trenutke, koje proživljavaš , koje možda treba pažljivije,
, za koje ni ne znaš da su negde ostali urezani u svesti,
potiskuješ ih ,
bežiš od senki koje te prate, kao repovi ,nepoželjni, kojih bi da se otreseš , ,
tada uspešno , zaboravljaš na njih,
žudiš, žuriš za novim, učini ti se , boljim,
pokušavaš uporno da uhvatiš vetar , prihvataš sve što ti se nudi, često i ne razmisliš da li bi trebalo,
u strahu od poraza ili neuspeha, to je tada nezamislivo,
najvažnije je da uhvatiš ,dobiješ , da je sad , da se događa i da je to baš ono što želiš.
Ishod je obično nepredvidiv , ne u početku naravno,
ali željen, u početku je savršeno, ali ,... neprekidno ubeđuješ sebe da je to i kada više i nema smisla, samo
da ne priznaš
,
strašan je strah od poraza ,
kada ti se đonovi izližu od toliko pređenih milja ,primetiš da usporavaš, svesno,
,ipak, možeš da kontrolišeš, utičeš na ono što se dešava oko tebe( bar ti se tako čini) ,
dešava se onako ,promišljaš,kako bi možda bilo najbolje, biraš najbezbolniju opciju,
vagajući,mereći šta i
kako,
kao kakav krojač koji zna gde i koliko može da seče ,
I ishod bude predvidiv , približno onako kako si očekivao, poučen iskustvima, koja kao , uvek budu bolnija
nego što možeš da predpostaviš ,
bar imaš iluziju da utičeš na tokove , ponekad ti se ne dopada , ishod ,što se to dogodilo baš tako,
ali šta ćeš , kažeš sebi ko zna,
možda je tako bolje
samo ,
,jednostavno ,iznenada , i ma šta da se desi , ma koliko vremena da je prošlo
,kao da samo čekaju trenutak ,prepoznaju kada ne možeš da se odupreš , iza nekog ugla , zgrabe te i ne
puštaju, , ,senke od kojih si bežao, gutaju te kao mrak
kada me načne noć
gubim ...pokušavam da pronađem ne ide...
ponekad , samo pon
ekad,
kada te pritiska u grudima, kao noćas
osećaj koji potiskuješ,odlažeš,
dolazi nenajavljeno
neobjašnjivo obuzima , otima,,
neodbranjivo , ma koliko se odupirao , da bi se održao na površini, da ne utonem
kada me načne noć ,uz ovu muziku koju volim ,
a ne smem
kad zvuci jačaju, čak I preko granica koje mogu da izdržim ,
kad senke postaju drugačije,prisutnije , poprimaju neki oblik
iako još kao nejasan,
ali naslućujem, počinju igru ,
koja preplavi prostor ,nema određen takt,korak koji bi pratio,ali
uvlači polako kao vacuum
I kao hipnotisan,postajem deo tog kaleidoskopa,
započinjem igru
koja je sada već definisana rezonansom tvog disanja,
koje jasno čujem I osetim ,kao da je tu
čak I dah na vratu,dok tela lebde nošena čudnim , divnim tonovima ,
tada bi mogao da sinhronizujem reči,
koje bi možda razumela,
Spoznati , biti iskren I : priznati .
sebi.
Koliko je samo potrebno hrabrosti ?
to je , možda najteže .
Ponekad se pitaš : da li je dobro imati mogućnost izbora?
Možda I nije , a ko bi to mogao da zna?
"?
A rekla si...
da će igra biti fer i ..
igrao sam na sve
A podelila si obeležene karte,... uhvatila me u gabulu
ko te je zvao
ko te je poslao da
srušiš zidove kojima sam se okružio?
Vrati mi oklop koji sam imao
ogoljen sam
izbriši mi ,
iz glave
tvoj lik
proganja
tvoj glas ,
zaglušuje
koprenu sa očiju,
zaslepljuje
i sve tragove svoje,ukloni
sa mojih usana
peku me.,
sa mog tela
boli me
vrati mi reči koje sam izgovorio
zanemeo sam
i...
isceli mi slomljeno srce
iskrvariću..."