trail of the hellhound „
Legenda kaže da je Tommy Johnson sklopio pakt sa „Ol' Scratch", slično kao Peetie Wheatstraw ( ili kako je za sebe govorio „Devil's son-in-law" ).
Ta legenda kasnije se vezuje za Robert Johnson-a , po rečima njegovog prijatelja ( opet po legendi ) Willie Brown-a
( Robert Johnson : "You can run, you can run, tell my friend Willie Brown" ( "Cross Road Blues" ).
U nekoj priči Willie kaže, otprilike da Robert Johnson nije bio ništa posebno, kada im se pridružio
( ekipa: Charlie Patton, Son House, Willie Brown),
učio je, "kupio" znanje od Charlie Patton, i odjednom nestao, da bi se isto tako pojavio , posle godinu dve, sa fantastičnom svirkom .
Neki drugi opet, ovu legendu vezuju za Charlie ( Charley ) Patton, ( "Father of the Delta Blues" ), a opet po legendi, Robert Johnson je od njega dobio prvu gitaru, na kojoj je svirao ....a možda je Charlie Patton bio samo glasnik. Ko će ga znati.
Kako odoleti iskušenju, kako prepoznati I odabrati "pravi" put kojim treba krenuti sa raskršća?
To prokletstvo raskršća, prisutno u kulturi svih naroda, religijski važno, opisano je na slične načine, obično kao mistično;
postoje razni, opisani rituali, koji se primenjuju u tu svrhu na raskršćima, da bi se odolelo iskušenjima, koja se definišu, na tom mestu kao nešto što je zlo , nepoželjno.;
mesto gde se suočavaš sa iskušenjem, ako odoliš , dostići ćeš svoje ispunjenje ( šta god to značilo ! kako ko hoće da tumači ).
Svakog narednog trenutka, tvog života, nailaziš na neko raskršće, Poneko u svemu na šta naiđe vidi neke znakove, tumači ih, sledi. Odabran put mu donosi nešto novo, drugačije, ponekad nešto o čemu nije mogao ni da sanja, boji njegov život nekom drugom bojom. Svetlijom, a često je obrnuto.
Ponekad odvažno kreneš da se suočavaš sa svojim strahovima u nadi da ćeš ih ovoga puta nadvladati; ponekad pomisliš da sam možeš da odlučuješ o svojoj sudbini, hrabriš se, pa tako okuražen biraš put kojim ćeš krenuti, zaputiš se u onom smeru na putu koji si odabrao, nadaš se da će te obasjati večna svetlost, najsvetlija od svih, kojom je neko uspeo da bude obasjan; ponekad ideš stihijski, pa nagrabusiš.
Ponekog opije miris, "cvijeta sa raskršća", rado bi se prepustio, poneko tako i uradi, ipak uveli cvetak sa nekog ranijeg raskršća nekom samo unosi novu slutnju, koja ga kadtad otera dalja, ka opet nekom novom, raskršću.
Svaka avantura koliko god te, kako kažu,čini bogatijim (duhom?) ostavlja ruševine u tebi, neke rane, koje nikad ne zacele, već se provale, kad najmanje očekuješ, kao reka što provali s proleća.
Onda je zeznuto, zatrpaju te naplavine, neki se izvuče, vaskrsne kao feniks, a neki potone kao kamen.
Ponekad ostaviš ruševine iza sebe, u nekome, a da to nisi zaista želeo, izvlačiš se očajnički kao brodolomnik sa jedinom nadom da se dokopaš kopna, čvsto odlučan da se nećeš ponovo nasukati na neki sprud, ili se zavaravaš da ćeš prepoznati nadolazeću oluju pa nećeš ni isploviti, sve dok ne stigneš do novog raskršća, gde opet treba ...
Kažu da treba uvek racionalno proceniti, pre nego se upustiš, napraviš korak ka nečemu gde bi želeo da se uputiš.
Kažu, treba da postigneš ravnotežu, pre svega svojih mogućnosti u odnosu na želje, htenja, pa onda razumno postupaš, odmeravaš kao na tasu , "ovo ne bi smeo, ovo ne bi valjalo, ovo bi možda moglo, ali bi moglo da bude I ...
" Ako si u sumnji uzdrži se".... Da, u redu, ali kako ako je želja jača od razuma? Suzbiti želju u sebi zarad razumnog svesnog promišljanja, a kao da ta suzbijena želja ne ostavlja neki trag ili bar sumnju, pitanje šta bi bilo da si odlučio drugačije, pa te izjeda , kao kakav crv, prvo polako, uspevaš da potisneš takve misli, dok neminovno u nekom trenutku prevlada želja za iskušenjem pa se prepustiš, kada naiđeš na neko novo raskršće želiš da saznaš; jbg ! pa jednom se živi! ...ali to više nije kao onda kad si trebao da odlučiš u prvom ( možda pravom trenutku).
Sve što su mudraci rekli, sve mudrosti ovog sveta su hmmm..., prazne priče kad su žene u pitanju. Sa njima je jako komplikovano, a bez njih: izeš život.
Slediti srce ili razum? Kombinovati? Šta ako se prekombinuješ?
Momci, s početka ovog "mudrovanja" su proživeli svoje legende, a da li su pronašli ono što kažu da je ispunjenje, ko će ga znati; znam samo, opet po legendi, da su dostigli neke svetle trenutke tokom svog ovozemaljskog bitisanja. Posle su i sami postali legende. Svako od nas na neki naćin želi da proživi svoju legendu.
"Early this mornin'
When you knocked upon my door
Early this mornin', ooh
When you knocked upon my door
And I said, "Hello Satan,
I believe it's time to go."
"I went to the crossroad
Fell down on my knees
I went to the crossroad
Fell down on my knees
Asked the Lord above "Have mercy now,
Save poor Bob, if you please"
A I ova dva lika, koja nas sačekuju na raskršćima samo komplikuju stvari, svaki gura svoju priču, pa te sludi a sve bi moglo da bude mnogo jednostavnije.
Ponekad pomisliš da bi bilo bolje si biljka, drvo, kao badem, recimo ili akacija, cvet na primer, ali onda bi te žena samo omirisala, dok te vetar ne razbuca ili te neko iseče za potpalu, a to je sa ovog stanovišta, bez veze, sa stanovišta biljke je to možda u redu, ne znam.
`beš život kad je tako komplikovan.