Sećate se ono kad je bilo pomračenje sunca, krajem devedesetih, pa svi poludeli i pozatvarali se u kuće, pospuštali roletne, a dvema koleginicama i meni, na Trgu Republike, iz senke kod zgrade Jugoeksporta ono troje ljudi koji su uopšte bila na ulici, uspaničeno vikali da se sklonimo.
Identičan model ponašanja ponavlja se glede svinjskog gripa. Činjenica da je definitivno daleko manje smrtonosan nego tzv. sezonski (umire 0,3 odsto obolelih) potpuno se prenebregava, pa žene dobijaju histerične naapade (bukvalno, znam slučaj, bila hitna pomoć u jednoj državnoj ustanovi i dala injekciju ženi koja je dobila napad jer je koleginica kinula), taksista koji me vozio posipa ruke dezinfekcionim sredstvom pre nego što zapali cigaretu, onomad svi izašli iz tramvaja kad su ušli Meksikanci, i uopšte, sve nešto tako.
Ima utisak da je samo kod nas tako - nisam, čini mi se, nigde napolje putovao od kako je grip izbio, ali koliko čujem, u normalnom svetu ni blizu nije ovakva histerija. Pitanje je zašto se ponašamo poludelo? Zbog:
- Političke, ali i društvene, intelektualne, civilizacijske izolacije u kojoj smo?
- Kolektivne paranoje uzrokovane devedesetim?
- Svesti države, lekara i medija da smo primitivni, pa da nas treba dobro zaplašiti da bismo preduzeli makar osnovne preventivne mere?
- Zgodne političko-socijalne sinergije i učvršćivanja simboličke moći i značaja države, autoriteta, zasnovanih na strahu i nedostatku realnosti?
- Naivnosti i neiskustvu sa globalnim kampanjama, poput ove?