Drage blogerke i dragi blogeri,
sledi nastavak. U njemu se kritikuju argumenti druge Srbije za nezavisnost Kosova i pokušava da se pokaže kako i oni pate od "viška" nacionalizma. Ključni argument o samoopredeljenju, Kosovu kao delu SFRJ sa "suštinskom autonomijom" i ratnim zločinima razmatraću u trećem delu. Komentari su, kao i uvek, dobrodošli. I ne zaboravite: intelektualna strast uvek, politička ostrašćenost -- that is so last century! :)
Pozdrav.
Link na prvi deo: http://blog.b92.net/text/1271/Deo%20prvi%3A%20Za%C5%A1to%20sam%20protiv%20nezavisnosti%20Kosova%3F/
Pre nego li nastavimo analizom stavova druge Srbije, razmotrimo jedan „prelazni stav". On, budući da sugeriše zašto Kosovo ne treba da ostane u sastavu Srbije, ne pripada direktno „prvoj Srbiji", a druga se samo usputno poziva na njega. Naime, on je prividno ekonomskog karaktera. Kaže ovako: budući da je Kosovo težak socijalni problem, najbolje je ne integrisati Albance, jer bi time ionako siromašna Srbija dobila dodatno ekonomsko opterećenje. Ali ispod pokorice nacionalno neutralne priče stoji srpski nacionalizam: motiv ovakvog stava jeste dobrobit većinskog srpskog naroda i države Srbije (na uštrb dobrobiti pripadnika druge, Albanske, nacije).
Takav argument zamenjuje nacionalno socijalnim - ne, mi nećemo Albance zato što su Albanci, već ih nećemo zato što su ekonomski nerazvijeni. Ali to opet implicira jednu statičnu kultur-rasističku paradigmu - čak i da je tako, zašto se situacija ne može promeniti tj. zašto se, zajedno sa daljim integracijama Srbije i ekonomskom napretku, to ne može desiti i kosovskim Albancima? Tato što se, naravno, u Albance upisuje neka vrsta kulturne inferiornosti, koja rezultuje i ekonomskom, a koja implicira zaostalost, nepripadanje krugu"evropske civilizacije". Uostalom, nije istina da su „svi Albanci" socijalni slučajevi - a ovaj argument predviđa isključenje svih Albanaca - kao što se zaboravlja da je celo Kosovo ekonomski nerazvijeno područje zajedno sa srpskom manjinom, koje je u sastavu Srbije do 1999. godine, pa je za njegov sadašnji ekonomski status i za socijalni položaj njegovih stanovnika odgovorna i Srbija?
Mnogo iskreniju verziju ovakvog argumenta ističu pojedini srpski nacionalisti, koji kažu - „Ma neću više da ih gledam, te grozne Albance, neka idu, smučili su mi, uostalom šta oni imaju da rade u srpskoj državi, ionako se brzo razmnožavaju, na kraju će da preuzmu celu Srbiju", i sl. Ovde nema zamene teza - nacionalne socijalnom - već se teritorija Kosova podnosi kao žrtva, kao nužno zlo, ne bi li se očuvala Srbija sa dominantno srpskom većinom, tj. ne bi li se zaštitila realizacija fašisoidne parole „Srbija Srbima".
Na ovom „dnu dna" političko-ekološke niše zatičemo i neke stanovnike koje na prvi pogleda i ne bismo očekivali. Tako će pojedinci unutar kruga oko LDP-a, na primer, u mnogo blažoj retoričkoj varijanti, takođe nagoveštavati da je za Srbiju bolje da nema kosovske Albance u svom državnom poretku, jer to može da dovede do njene nestabilnosti, ne samo zato što Albanci ne žele da žive sa Srbima, već i zato što bi to dalje destabilizovalo Srbiju u smislu uticaja albanskih stranaka na politički život, narastanja albanske manjine i njenog eventualnog prerastanja u većinu, itd. Kao što se u prethodnom, ekonomskom argumentu, nacija zamenjuje socijalnim pložajem, ovde se zamena obavlja „real-politikom" izbegavanja potencijalnih konflikata na nacionalnoj osnovi iza koje stoji ideja da su dva naroda suštinski zavađena i da ne mogu doći do tačke bilo kakvog pomirenja - što predstavlja kultur-rasizam koliko prema Srbima, toliko i prema Albancima (afirmišući i odnos međusobne nacionalne mržnje).
Rezultat takvog političkog stava jesu, u krajnoj konsekvenci, dve skoro pa etnički čiste države - Kosovo i Srbija, odnosno, u krajnoj liniji, afirmacija politike etničkog čišćenja i država nastalih tim postupkom (priznatih od strane međunarodne zajednice) u procesu raspada SFRJ. Tako su Slovenci očistili svoje „južnjake" koji su ostali bez državljanstva, Hrvati Srbe u Hrvatskoj, Srbi etnički čistili Albance i obrnuto, itd. I ovo je prvo mesto na kome kažem - zbog toga sam protiv nezavisnosti Kosova: ono stavlja strednjovekovni etnos iznad modernosti nacije koja je po definiciji nad-etničkai donosi novu ključnu subjektivnost društvenog poreka - građanina odnosno građanku, bez obzira na etničku pripadnost. Na taj način, negacijom građanstva, potvrđena je i nacionalna homogenizacija, a nacionalizam je postavljen za vrhunsko političko-ideološko načelo.
Nažalost, degradacija „Miloševićevog" Ustava -- vidljiva i u zameni odrednice o Srbiji kao državi svih njenih građana odrednicom da je ona država srpskog naroda i svih ostalih građana čime su oni dovedeni u podređeni položaj -- najviše je pogodila kosovske Albance. Oni su „etnički očišćeni" iz državnog poretka Srbije referendumom u kome nisu bili uključeni u biračke spiskove, a koji je podrazumevao, budući da je „Kosovo sastavni deo Srbije", da to bude Ustav i albanskih građana, o kome oni nisu mogli da se izjasne. Na taj način negirana je njihova političko-građanska subjektivnost, a u Srbiji uveden svojevrstan aparthejd. I na ovom mestu razotkriva identičnost „LDP pozicije" i pozicije ostalih stranaka - bez obzira da li se zalažu za nezavisnost Kosova ili njegov ostanak u Srbiji bez građana albanske nacionalnosti, oba stava jasno govore - za Albance u Srbiji nema mesta.
Takav razvoj događaja treba videti kao deo kontinuiteta nacionalne politike obe Srbije, koju je otpočeo Milošević, „opoziciono" artikulisao Drašković, prihvatio Đindić - setimo se samo paljanskih volova sa Karadžićem i Mladićem i spaljivanja američke zastave na demonstracijama DS-a zbog intervencije nad vojnim položajima bosanskih Srba -- a danas „finišira" ključni politički tandem Tadić-Koštunica.
Ukoliko vas iznenađuje što je sa ovakvom pozicijom koketirao krug oko LDP-a, treba samo da se prisetite ksenofobičnog ispada Vesne Pešić u vezi sa Emirom Kusturicom, gde ga ona „vraća" u Bosnu, prebacuje što se konvertovao u pravoslavlje, govoreći tako protiv elementarnog ljudskog prava, prava na slobodni izbor vere. Takođe, u redovima LDP nalazi se i nacional-konzervativni Vladan Batić, bivši lider Demohrišćanske stranke, nekadašnji bliski saradnik Vojislava Koštunice i svojevremeno jedan od incijatora izgranje spomenika srpskim kvislinzima u Beogradu, karakterišući zalaganje LDP-a za prava seksualnih manjina „propagandom političkih protivnika". Enough said?
No, vratimo se obećanom razmatranju argumenata druge Srbije. Ona teži da se odvoji od svakog istoricizma pri rešavanju problema Kosova, sem jednog, a to je da se ratom - dobijenim ili izgubljenim - mogu menjati granice i da je to ono što čini kosovski presedan. Naime, Srbija je izgubila rat protiv NATO pakta i normalno je da gubi teritoriju. U navedenom ima nekoliko zabluda - prvo, de jure rata i nije bilo, jer on nikada proglašen - reč je o agresiji, što se ne može nonšalantno izjednačiti sa ratom. U tom smislu međunarodno pravo je na strani Srbije i pre bi trebalo očekivati stav da Srbija ima pravo da traži „okupirani" deo teritorije, koji i dalje vojno „drže" međunarodne trupe. Uzimajući u obzir mnogobrojne pravne konvencije koje su takođe prekršene ovom agresijom (pa i sam statut NATO pakta koji ima prvenstveno odbrambenu misiju), čini se da je navedeno pre argument protiv nezavisnosti Kosova.
Ako prihvatimo da je reč o ratu, granice se nakon njega utvrđuju mirovnim sporazumom. Umesto njega imamo rezoluciju SB 1244, koja garantuje državni suverenitet SRJ. I tu je stvar rešena -- posledice rata (vrlo neprijatne po Srbiju) integrisane su u ovaj dokument, tako da je svako dalje insistiranje na tome da se budući status Kosova mora zasnivati na činjenici „gubitka rata" anahrono, ali i „pravno nepravedno": ne možete biti dva puta biti kažnjeni za isti prekršaj. Takođe, prihvatanje opravdanosti promene granica nakon rata u korist pobedničke strane ukida svaki idealističko-etički pristup rešenju problema (koji je objektivno prisutan u pregovorima, u kojima postoji i snaga argumenata, a ne samo zveckanje oružjem): nas ne zanima karakter rata, a jači ima pravo da nameće rešenja.
Takav pristup, sem što negira pregovore, elementarno civilizacijsko rešenje konflikta, rehabilituje „zakon džungle" u međudržavnim odnosima, i vraća nas u „prirodno", pred-društveno stanje. Ako to konkretizujemo na NATO intervencijuna nad Srbijom, onda dobijamo opravdanje i ekocidne politike - jer su u agresiji korišćena i međunarodno zabranjena oružja, prevashodno ona sa osiromašenim uranijomom, čije najveće posledice osećaju upravo stanovnici Kosova, dakle većinom Albanci. I ovaj argument, dakle, ima svoju nacionalističku stranu, anti-srpsku i anti-albansku: ukoliko mislimo da NATO pakt ispunjava bilo čije interese, sem svojih, stojimo na ideološki naivnoj poziciji. To, naravno, prepoznaju i pojedini albanski političari, koji potpuno opravdano smatraju da Ahtisarijevim planom Kosovo ne dobija nezavisnost nego da de facto postaje međunarodni protektorat, te zbog toga i protestvuju. Jedino u ovom slučaju navedena „istorijska logika rata" ima smisla, jer konstatuje jednu neoborivu istinu: onaj ko teritoriju okupira njom i vlada odnosno uspostavlja pravila igre. A Srbija nije „izgubila rat" protiv Albanaca, nego NATO pakta.