|
|
...But evidence from democratic transitions around the world shows that dictators fall only when the people they oppress are empowered with the help of governments, non-governmental organizations and individuals from outside their country. For instance, of the former Soviet countries, the ones that became democratic and joined the European Union had the most contact with their neighbors in Western Europe. It's unrealistic to expect Cubans to magically transform their authoritarian government into a democracy on their own. We won't see a viable political opposition or vibrant free press until we help build up Cuban civil society. ………To give Bush credit, he did call for other countries to encourage their NGOs to work with Cuban civil society. But it's hard to call for action without leading by example. And "the United States will keep the embargo in place," Bush said yesterday, "as long as the regime maintains its monopoly over the political and economic life of the Cuban people." Fidel Castro has outmaneuvered two Bush administrations and a total of nine American presidents. By continuing hard-line policies,President Bush is making it more likely that the Castro family will be in power on the 50th anniversary of the Cuban Revolution on Jan. 1, 2009. The president said our goal in Cuba is democracy. But it should be both democracy and stability. No one -- most of all the Cuban people -- wants bloodshed or a humanitarian disaster. To encourage democratization and a peaceful transition, the U.S. must start a dialogue with both the people of Cuba and their government. In his speech, Bush said the Cuban government "isolates its people from the hope that freedom brings, and traps them in a system that has failed them." By maintaining the status quo, the U.S. government is just reinforcing that isolation.
A evo šta, između ostalog, kaže Nikola Samardžić kako dalje sa Kubom u svom tekstu Naši Životi uz Če Gevaru.
|
Promocija knjige Aleide "Aljuše" Marć Sećanje. Moj život uz Če Gevaru (Geopoetika) odigrala se upravo u skladu sa stanovištima zvanične politike. Aleida Marć je jedna od ćerki legendarnog revolucionara, ali i poslanica kubanskog režima. Skupština Srbije je upravo u danima njene medijske promocije donela Deklaraciju o neophodnosti okončanja sankcija i izolacije Kube, koju su podržale sve poslaničke grupe izuzev LDP. Aleida Marć je u Beogradu gostovala, između ostalog, u okviru svoje globalne misije podrške populističkim diktaturama (Iran, Venecuela, Bolivija), za koju je, očigledno, smatrala da postoji sklonost i u većinskoj političkoj Srbiji. Deklaracijom o Kubi Srbija je podržala diktaturu Fidela Kastra. U svom zvaničnom dokumentu srpski parlament nije pozvao na raspisivanje slobodnih i demokratskih izbora, obustavljanje ideološkog terora, oslobađanje političkih zatvorenika i stvaranje uslova za otvorenu ekonomiju slobodnog tržišta. Zvanična Srbija je, uostalom, neosetljiva u odnosu na sopstvene zločine i zločince iz nedavne prošlosti, i kao takva ona ne raspolaže političkom i moralnom uverljivošću da zastupa nastradale sunarodnike, a naročito ne da raspreda globalne istine i pravdu. U ovom slučaju - da osudi zločine Če Gevare i Fidela Kastra, lidera revolucije i najbogatijeg građanina Kube. Javnost je aplaudirala pojavi Aleide Marć koja je predstavnica četiri decenije duge diktature nad jednom od najsiromašnijih zemalja na svetu. Kuba je svojim intervencionizmom, uz sovjetsku podršku, doprinela građanskoj i ekonomskoj dezintegraciji Angole i Etiopije. Aleida Marć ne krije da je učestvovala u vladinim poduhvatima, mada je isticala jedino svoju humanitarnu ulogu. I kao da se zaboravila uloga njenog oca, koji je za sobom ostavio krvave tragove, da bi njegov mit, razvijen u zapadnoj kulturi, relativizovao jednu istorijsku pojavu koja je doprinela masovnom ljudskom stradanju. Deklaracija Skupštine Srbije nije se osvrnula na stvarnost u kojoj je Kuba kolektivna žrtva diktature potekle iz američko-sovjetskih dogovora, kojima je 1962. okončana kubanska kriza. SSSR je tada pristao da povuče nuklearne projektile smeštene na Kubi kojima je neposredno zapretio američkoj teritoriji, a SAD se obavezale da će to isto učiniti u Turskoj i da neće intervenisati na Kubi. ... A ličnost Če Gevare ostala je u javnosti Srbije tabu upravo u onom smislu u kojem je zapadna levičarska kultura brendirala njegovu ličnost, bez obzira na karakter i posledice. …To je moralna obaveza institucija. Do danas je samo filozof i politički pisac Ivan Janković zapisao kako se stidi zemlje u kojoj se slave kubanski diktator i njegov najbliži saradnik, u kojoj se proslava rođendana Hajnriha Himlera ublažava alternativom proslave rođendana, istoga dana, Vladimira Putina, pod simbolima i idejama vodiljama nacizma, fašizma i neokomunizma.
Čini se da se ni Samardžić ne osvrće na realnost o izlišnosti sankcija o kojima Viki Hudelston argumentovano piše, bez obzira šta je "srpski cirkus" odbio da stavi u deklaraciju. Ako je Kuba " kolektivna žrtva diktature potekle iz američko-sovjetskih dogovora, kojima je 1962. okončana kubanska kriza," kako sam Samardžić kaže, zar nije prvi korak sklanjanje glanog uslova koji je stvorio diktaturu, pa onda priča o podršci demokratizaciji, uslovima izbora.... Ili je i rigidnost lDP u stvari "politika uslovljavanja," bez jasnog stava koga i zašto. Ako se još sećate šafran revolucije i Burme, sa kojom trguje ceo ASEAN čija je ista čalnica već desetak godina, ili pratite Iran, videćete koliko korporacije, i multipolarizacija sveta usitinu dovode u pitanje mogućnost realizacije očekivanih pozitivnih efekata sankcja ako se istovremno ne pomažu reformske snage big time. A ta realnost je ono o čemu Samardžić piše kad sa razlogom traži od EU da se mane politikle uslovljavanja već da nas iznutra reformiše i ubrza izlazak Srbije na Belu šengensku listu npr. BTW, koliko se sečam, spomenuti Ivan Janković, urednik Katalaksije, je smatrao da su Amerikanci pod neokon administracijama sa razlogom otišli u Irak.
Teško da je “cirkus” od srpskog parlamenta “deklaracijom o Kubi podržao diktaturu Fidela Kastra”. To bar od nas ne zavisi. Ali je i taj događaj pokazao koliko ne pratimo političke promene u globalnom svetu i koliko ni sami nemamo konzistentan stav o nekim, još uvek ideološkim, stvarima. Uzroci su jedno, potreba da se nešto preduzme drugo, ali šta da se preduzme i kako je nešto sasvim treće. Da li je isteravanje pravde i kontriranje radikalima i DS po svaku cenu bitnije od komunikacije sa svojim potencijalnim biračkim telom i korišćtenja mogućnosti da mu se malo jasnije objasni vlastito viđenje sveta danas? Brzopletost je već nanela štetu mišmešom sa antiglobalistima u Novom Sadu. One step at the time. Šta ako sutra radikali podnesu predlog rezolucije da je petak! Da odbijemo? This is not How not to Promote Democracy in Serbia!
Stranka koja što se promocije socijalnih sloboda tiče više liči na američke demokrate i evropske liberale, sa političkim savetom anti-NATO nastrojenim, koja sve češće saradjuje sa zelenom Hajnrih Bell fondacijom, morala bi da ima u vidu da ovakvim rigidnim stavovima usmerenim na u utrašnje političko prepucavanje istovremeno podržava ono najgore što se u SAD dešavalo i na unutrašnjem i na spoljnopolitičkom planu-Bušove administracije-što baš i nije konzistentno sa gore spomenutim idejnim trendom iste. To jest da podržava one koji sada brendiraju vladu Srbije tako što je guraju u naručije Rusije, zarad vlastitih interesa i paranoja oko Irana, bez obzira koliko utemeljene. A kojima, kao i sankcijama bez istovremene ogromne mirnodopske i dugoročne podrške reformskim snagama, ističe politički rok .
* naziv odličnog šoping mola u Vašingtonu