zašto je kultura pogubna za pojedinca
welcome my daughter, welcome to the machine
Ne, to nije vredno, mi smo marginalne.
- Gde ste bile? Nema veze, znamo gde ste bile…
- Gubile vreme, bazale same, prešpartale Beograd…
Istetovirala se sa osamnaest i jedan dan samo da kaznim majku.
"Oh, it says Architecture, but really it's not."
"I can see that. But people will not look for it here."
"This is Biography, Journals, and Autobiography."
"But it says Architecture."
"It says that, but it is not."
- Gde ideš mamlaze?
- U Majčinu.
- More jebem li ti majku majčinu bezobraznu ti si mene našao da zajeb...
Promaja mi je izbila kvaku iz šake i vrata su lupila za mnom kao da sam ih namerno tresnuo svom snagom. Brže bolje sam nestao niz stepenice kao duh iz boce pre nego se ćale pojavi na vratima. Sigurno se još nešto razdrao iz kuhinje a povodom lupanja vratima, ali srećom nisam čuo šta. Ipak je matori tapacirao vrata kao na svojoj diktatorskoj kancelariji u doba Bravara. Navikao ćale da diktira pa misli mogao bi i tuđe živote. Takvo je valjda okruženje. Malih Napoleona ima u svakom soliteru. Ponegde uspe i Pinoče. Papa Dok. Bio jedno vreme i onaj pravi Mali Napoleon, brukao ime i nestao u Marbelji. U mardelji što bi rekli u Marinkovoj bari.
Iako je sunce, iako je toplo
neki nose jakne
neki su za Ruse
neki su za buba-švabe jer živa bića ne treba da trpe
neki se jebu u dupe i to je sasvim u redu
nekima je Dejan Mijač pokvaren odvijač
Ima li išta lepše od zimskog, nedeljnog dana kog se seti sneg. Onog čije se jutro probudi u najtišoj tišini mogućoj, onoj koju remeti samo šuškanje neodlučnih pahulja koje se vrte u kadru pogleda, i mraz koji povremeno škrgutne. U kući muk, ljudske i životinjske jedinke duvkaju srećno hibernirajući, ja sedim i uživam u vakumu bezvučnom. Cakli jelka neraskićena, alibi joj je snegom podržan. Krčka se ručak za drage, odavno već pozvane goste.
Nemam običaj da čitam kad ustanem. Jutros sam napravio izuzetak. Možda i nisam, kada se bolje pogleda. Čitao sam ležeći; tek što sam otvorio oči, uzeo sam knjigu koju sam pre nekoliko dana dobio na poklon od devojke. Jednom davno sam spomenuo, dok smo sedeli na klupi u parku, kako imam želju da pročitam tu knjigu, i kako ću je, prvom prilikom uzeti iz biblioteke, ona je to zapamtila, i sada posle nekoliko nedelja (pritom bi valjalo naglasiti da sam ubrzo zaboravio na tu knjigu, što znači da je nisam ni uzeo iz biblioteke kako sam nameravao), knjigu sam imao u rukama, i propisno sam se obradovao; ne samo iz razloga što sam lud za tim austrijskim piscem, već me je obradovao njen gest. Dok smo večerali, izrazio sam joj zahvalnost, i jedva sam dočekao da je zgrabim (knjigu!) i prepustim joj se, u potpunosti.
Zamišljam lice prodavca u podrumu pića
dok stara majka spušta flašu travarice na pult i plaća sitnitnom
a ja zveram u podne pločice
i potvrdno klimam glavom
- Jeste, komšija ; O njoj sam ti pričao …
U nju svako veče ulazim zatvorenih očiju
nakon pola sata nabiflavanja u wc-u
i puštam je da me ljubi po vratu tim sasušenim usnicama
koje su nekada vikale - Sloboda narodu!
dok trnem okružen sopstvenom sramotom
i trpim njene krte nokte na poraženim leđima.
Krv kaplje po posteljini.
Jebem