Nisam bila narocito gladna, a na potezu izmedju Spadine i Bathursta ima restorana svih mogucih vrsta. U jednom pravcu se nisam odlucila, ni u povratku mi nije islo lako. Na kraju sam usla u jednu azijsku kucu rezanaca - noodle house - gde je meni obicno duzi od telefonskog imenika prosecnog grada, rezanca su od pirinca, a povrce jedva i skuvano. Nista u stilu azijskog zivota ne budi u meni asocijacije na zdrav zivot, ali svi pricaju da je takva hrana jako zdrava. Obicno ovakve kuce drze Kinezi, a nude razne varijante sa sirokog zahvata Azije - od tajlandske, do vijetnamske, sa par varijeteta kineske, ima i indonezanskih uticaja dok Japanci rade svoju stvar - sto je sve autenticno u tome da Kinezi zaista zive u celom tom podrucju, a priprema je, pretpostavljam, prilagodjena zapadnjackim ukusima. Nesto kao rezanca sa kechapom. Uz vijetnamsku supu Pho se bas tako nesto i sluzi - lici na kechap, samo je jako ljut. Supa se pusi, i dolazi u necemu sto je na pola puta do bazena za decu.
Tumačinja su različita, ali pustinja Mohave se prostire uglavnom na teritoriji istočne Kalifornije, južne Nevade i severne Arizone. Često je zovu High Desert iako od toponima uključuje Dolinu smrti, najnižu i najvreliju tačku u SAD, pa i visoke planinske vrhove Sierra Nevade. Uključujući mesta kao što su Veliki kanjon Kolorada ili Las Vegas dolinu, metropolis u srcu pustinje.
Namestio sam sebi da od svih ljudi u firmi danas
Obećala sam prijateljici da ćemo prije puta u Evropu ručati s njenim tatom. Dogovorili smo ručak u gradu. Restoran u kojem je čekala rezervacija nije bio od onih koji bi se našli na mojoj VIP listi, ali preživjet ćemo. Tata je stariji…slabije čuje, pa da se ne nadglasavamo s muzikom.
Nekim čudom sam stigla na vrijeme, no ne i dovoljno rano. Sijedi gospodin u odijelu je već pijuckao bijelo vino. Sjedam za stol, prijateljica kasni – iskusni tata kaže "redovito oko pola sata".
- dok čekamo, bacite pogled prvo na lijevu stranu menija. (strana sa
Bukvalno.
I eto mene opet. Dosta je vemena prošlo i mnogo toga se dogodilo. Događaji su prestizali jedne druge. Nije bilo vremena da nađem sebi pet minuta mira kako bi analizirala sve. Mašina radi bez obzira da li ste prisutni ili ne. Bolje bi vam bilo da ste prisutni jer vrlo lako možete propustiti nešto i mašina vas može samleti pre nego što se probudite. A uvek se nešto bitno događa.....
Na kraju krajeva nije ni bitno šta se dogodilo, već šta sam ja naučila iz toga. I to je prva stvar koju sam naučila. Naučila sam još da nije dovoljno samo verovati u nešto već i ozbiljno
Život u ovoj zemlji bi mogao da bude lep. Tačka!
Razlog zbog čega pišem ovo je još jedan u nizu apsurda , ili bolje rečeno gluposti koje se ređaju jedna za drugom.
Bogalji imaju nešto tako dirljivo/Bogalji imaju nešto zavodljivo/Kad vidim tako nekog bogalja/Moje zlatno bečko srce/Toplota i bol savlada. (André Heller i Helmut Qualtinger: Das Krüppellied)
Ključni trenutak, početak mog dijaloga sa Bečom, bio je prvi put kada sam sa Grabena skrenuo na Kohlmarkt i ugledao Michaelerplatz u pozadini. Teško da postoji mnogo ljudi koji se ne bi složili da je to spektaktularan urbani pejzaž kakav se retko viđa. Lepe zgrade i skupe prodavnice Grabena, Kohlmarkta i Michaelerplatza služe kao tunel koji je tu da pojača efekat grandioznosti Hofburga, čiji se jedan od ulaza nalazi na Michaelerplatzu. Ne znajući šta da očekujem, mada sam već pre toga prošao Kärntner Straße i Graben, skrenuo sam u potrazi za bibliotekom u koju je trebalo da se učlanim, i čija mi Michaelerplatz adresa do tada nije ništa značila.
“ Kume, vidi koje smo mi sranje napravili “ rekao je, pokazujući mi fotografiju, polusetnim ponosom punim dragosti moj kum Fos pre pet godina na svadbi kumice, starije ćerke našeg trećeg kuma Laze. To “ sranje “, nije mogao da nađe lepši izraz, odnosilo se na četrnaestoro odraslih ljudi, uračunali smo i zeta-kuma, a za polovinu smo bili direktni krivci oženivši njihove mame pre 3o godina. Nije kum Fos mogao da se nadivi našem uslikanom umetničkom delu pokušavajući da odgonetne kako smo uspeli svi da stanemo u objektiv fotoaparata. Suze krenuše, sećanja naviru.
Sretoh nedavno jednog poznanika koga baš odavno nisam video. Počnemo klasičnu priču: "kako si, kako porodica", kad me on, ničim izazvan, pozove na piće u kafanu. Iznenadilo me to, moram priznati, jer ga znam kao prilično škrtog čoveka, što bi rekli sa zmijom u džepu. S obzirom da se takva prilika ne propušta, da mogu svojoj deci jednog dana da pričam da sam doživeo da me on časti pićem, prihvatim.
Sednemo mi u baštu, baš je bilo prijatno vreme. Naručio sam pivo, a šta drugo. Čim se konobarica udaljila, upita on mene da li bih voleo da zaradim velike pare bez mnogo