Imam čast i zadovoljstvo da postavim tekst koji je napisala
gost autor: Danica McCormack
U pitanju je detektivsko-genetička priča o retkim bolestima.
Želeo bih da sa vama podelim nekoliko stvari koje sam delio na raznim mrežama.
Nekada davno smo kolege i ja uživali u pisanju knjiga (skripti/udžbenika). Tiraži nekih knjiga su se rasprodali, doštampavanje je skupo, a trebalo bi i ozbiljno da
волевши да се каринђа, у сифонима баш напупила, обратила ми је позорност једна Анка,сестра Ђукина, незнате га гарант, а одкојег смо сви одреда иСела зазирали јер је обећо да ће докутњака све зубе избити оном са којим увати сестру упрцу.а био мрга,имало га.
U Platonovoj pećini, senke su jedina stvarnost -(Platon, Republika)
U Platonovoj alegoriji (metafori, paraboli) o Pećini govori se o ljudima-zatvorenicima koji se nalaze u unutrašnjosti pećine i tako su postavljeni da mogu da vide samo prazan zid pećine ispred sebe. Iza leđa tih ljudi-zatvorenika događa se stvarnost, ali oni mogu da vide samo
Poštovane kolege,
obraćamo Vam se sa zahtevom da poništite svoju odluku o dodeljivanju počasnog doktorata Beogradskog univerziteta Majklu Volceru (Michael Walzer), profesoru Prinstonskog univerziteta u Sjedinjenim Američkim Državama.
Tako počinje pismo upućeno Senatu Beogradskog univerziteta, koje su potpisali čak 204 nastavnika tog univerziteta.
... obrnutim redosledom:
5 Belorepan Haliaeetus albicilla kako napada ribara Pandion haliaeetus (Smederevo): ribar leti ka meni sa ribom u kandžama da se odjednom bezmalo dvostruko veći belorepan zaleti u njega. Ribar ispušta lovinu, a belorepan skuplja krila, brzo ponire i u vazduhu je grabi (Objašnjenje: impresivna aerobatika koju ne bih očekivao
Milsim da profesorka ni ne čita ove moje radove... Siguran sam u to jer sam nekoliko puta napisao odlične radove pa ipak dobio trojku. Hajde da proverim. Ako ovo čita profesorka će morati nekako da reaguje. Peticu mi neće dati sigurno. Ali makar keca? To bi učinila sa zadovoljstvom. Ako ovo nije dovoljno, rećiću da je ona jedna odvratna žena.
Da, ovu prvu rečenicu izgovorio je Isus za vreme poslednje večere na onaj Veliki četvrtak, a ovu drugu mogao je da doda, sudeći po istraživanjima braće Wansink, Craig i Brian.
Sigurno ste čuli za Ig-Nobel nagrade, nedavno je i Jeremija pisao o njima ( izvini Vojislave, stari nick mi bolje paše u ovom postu, he,he...). To su one koje se daju za istraživačke studije onima koji istražuju uticaj kantri muzike na samoubistva, zašto nema glavobolje u detlića, kako pacovi ne razlikuju japanski od dutch-a kad se oni govore unazad, i ob-la-di ob-la-da, life goes on. Ova braća kanda pretenduju da uđu na listu za dodelu.
Nije mi namera da veličam naše komšije, ni da ih unižavam. Naravno, niti nas. Samo, eto, imamo tu nesrećnu istoriju uglavnom loših odnosa sa nezdravo mnogo zle krvi. Sada se može reći da su ti odnosi civilizovaniji, uljuđeniji, ali i dalje se gledamo ispod oka, sumnjičavo. I naravno, poredimo se.
Sa fizikom sam se, priznajem, odavno posvadjala. Ali mi je istorija stara prijateljica. Imam svoje heroje. Da sam kojim slučajem živela u Beogradu 1. juna 1892, tiskala bih se na železničkoj stanici medju ministrima, profesorima, omladincima, radnicima i seljacima. Gurala bih se sva srećna da ugrabim jedinstvenu priliku i vidim Nikolu Teslu.