Prema izveštaju BirdLife Internationala, iznetom na nedavno održanoj konferenciji o krivolovu koju je na Kipru organizovala Bernska konvencija (a), posvećena zaštiti divljih životinja i prirodnih staništa, komercijalni krivolov i ilegalna trgovina ubijenim pticama u svrhu pripremanja jela po restoranima EU predstavlja ozbiljnu pretnju njihovom opstanku u zemljama jugoistočne i srednje Evrope.
Prvih nekoliko dana bio je prilično izgubljen. Jeo je za stolom sa dedom i babom, i decom, a pojavila se još jedna starija žena, mladja od babe, valjda je ona otvorila kapiju iznutra, onda kad ga je Erža dovela. One dve devojke su posluživale za stolom i nije znao da li to rade zato što su mladje ili su služavke ali bi, na kraju obeda i one sele za sto i navalile. Hrane je bilo dosta i bilo je i supe i živine i kobasica i klobas mu je postala omiljena reč. A onda, jednog dana, pasulj na vodi; dok je devojka sa kutlačom stigla redom, od dede do njega, shvatio je. Badnji dan! Njihov. Sad je mogao da broji dane, da ne zgreši i omrsi na Badnji dan.
Nije život samo plakanje, čak i kad prolazi u sivom Beogradu `47. Osuše se suze. Bio je već treći mesec u kome su dogurali do prvog bez pozajmica, Branko P...... , pasionirani fotograf, često je dolazio da slika Mišu (Miša sa medom, Miša sa belim šeširićem, stotinu slika budućeg genija kako prelistava knjigu) , sve dok ga Rajka, posle petominutne dremke u ćošku, ne bi podsetila da I oni imaju dete kod kuće pa bi oboje uzjahali Brankov motor I odjezdili niz Varšavsku. Njihovog sina, Banetovog imenjaka, skraćeno zvanog
Deo ptica - foto dokumentacija Ministarstva životne sredine i prostornog planiranja
Smučilo mi se. Prethodni šverc ptica bio je pre samo dva meseca. Dosta je da kažem da su ovoga puta rumunski državljani u bugarskom vozilu u Srbiji pobijene – a pretežno zaštićene ptice švercovali iz Srbije u Hrvatsku (misleći, pretpostavljam, da će ih odatle lakše uneti u EU), te da bez ijedne izmene može da sledi kompletan tekst bloga od pre dva meseca i da sva faktografija ostane tačna. Dokle, bre, više?!
Čovek kome je Rada otvorila vrata, negde pred podne, bio je, tačno onako kako ga je Tonka opisala, suv, crnpurast, omanji, sa kapom koju je gužvao u ruci, kao da je došao na vrata da nešto moli. Oči su mu bile sitne i tužne a izmedju tankih usana provirivali su žućkasti zubi okorelog pušača. Rada ga je gledala nepoverljivo iako neznanac nije izgledao kao skitnica, košulja je bila čista a široke pantalone ispeglane, mada ne baš tog jutra.
„Gospodja Rada P........“?, upitao je tihim, dubokim glasom , dostojnim basovske arije u operi. Zastao